Psihologinja s Harvarda savjetuje: Roditelji, važno je da odgojite dijete kao mentalno fleksibilnu osobu!

Dječji mozak nije minijaturna verzija mozga odraslog čovjeka. To je mozak u izgradnji, a na njegovu izgradnju u velikoj mjeri utječu odnosi s drugim ljudima. Fleksibilnost mozga, odnosno sposobnost stvaranja novih ili gubitka starih veza, pod utjecajem novih iskustava – naziva se plastičnost. Iako mozak cijeloga života ostaje plastičan, u djetinjstvu je najotvoreniji za nova iskustva.

Stolari rezbare drvo u oblik koji oni žele. Vrtlari pomažu biljkama da samostalno rastu i stvore plodan krajolik. Na isti način roditelji mogu ciljano oblikovati svoje dijete u, primjerice, koncertnog violinista. S druge pak strane, roditelj djetetu može pružiti okruženje koje potiče njegov zdrav razvoj u smjeru za koji se dijete samo odluči.

Uzmimo roditelja koji želi da njegovo dijete jednog dana svira violinu u simfonijskom orkestru. Ako ga prisili na sate violine (stolarski pristup), možda će od njega stvarno stvoriti virtuoza, no jednako tako može se dogoditi da dijete na kraju glazbu počinje doživljavati kao neugodnu obvezu.

Bolje je posegnuti za vrtlarskim pristupom i predložiti djetetu razne glazbene mogućnosti i tako pobuditi njegovo zanimanje za glazbu. Voli li vaše dijete lupati po loncima i tavama? Možda će jednog dana biti bubnjar heavy metal benda.

Jednom kad shvatite kakvu biljku uzgajate, možete joj „prilagoditi tlo“ kako bi ona pustila svoj „korijen“ i cvjetala.

2. Puno razgovarajte s djetetom i puno mu čitajte!

Istraživanja pokazuju da mozak djece stare samo nekoliko mjeseci i dalje koristi riječi koje su djeca čula iako ne razumiju njihovo značenje. Što više riječi djeca čuju, učinak je veći. Imat će bogatiji rječnik i bolje će razumjeti sadržaj knjige koju mu čitate.

Naučite svoje dijete „riječima osjećaja“ kao što su, primjerice, tuga sreća, frustracija… Što više znanja imaju, fleksibilnije će se ponašati. Ako s djecom razgovarate o emocijama, kod njih razvijate svijest o njihovim emocionalnim stanjima, željama, htijenjima, motivima i sl

Ovaj savjet provedite u djelo tako da s djecom razgovarate o osjećajima drugih ljudi. Razgovarajte s njima o tome što uzrokuje emocije i kako one mogu utjecati na nekoga. Primjerice, recite im: „Vidiš li ovog dječaka koji plače? On osjeća bol jer je pao i ogrebao koljena. Tužan je i vjerojatno želi da ga roditelji zagrle.“

Zamislite sebe u ulozi turističkog vodiča svog djeteta kroz tajnoviti svijet ljudi, njihovih pokreta i zvukova.

3. Objašnjavajte što je više moguće!

Za roditelja može biti iscrpljujuće kada ga dijete neprestano pita: „Zašto?“, ali kad djetetu nešto objasnite, prikazali ste mu nešto novo i nepoznato i učinili to predvidljivim. Mozak djeluje učinkovitije kada dobro predviđa. Izbjegavajte na pitanje  svog djeteta „Zašto?“ odgovoriti: „Zato što sam to rekao/rekla.“ Djeca koja razumiju razloge vašeg ponašanja mogu učinkovitije regulirati svoje postupke.

Ako je sve što razumiju da ne smiju pojesti sve slatkiše jer im je to rekla figura autoriteta i zbog toga će imati probleme, kad vi ne budete u blizini dijete će se ponašati točno onako kako vi ne želite. Puno je bolje ako dijete shvati da ne smije pojesti sve slatkiše jer će ga nakon toga boljeti trbuh, a njegovi će brat ili sestra biti razočarani jer za njih neće biti slatkiša. Ovakvo obrazloženje djeci pomaže da shvate posljedice svojih postupaka i potiče njihovu empatiju.

4. Opišite aktivnost, a ne osobu!

Kad vaš sin udari sestru po glavi, nemojte mu reći: „ Ti si loš dečko.“ Recite mu: „Prestani udarati sestru. To je boli i zbog toga se osjeća loše. Reci joj da ti je žao.“ I za situaciju kada želite pohvaliti dijete, vrijedi isto pravilo. Ne nazivajte svoju kćer „dobrom djevojkom“. Umjesto toga, komentirajte njezine postupke: „Dobro si odlučila bratu ne vratiti udarac.“ Ovakav poredak riječi pomoći će joj da izgradi korisnije koncepte o svojim postupcima i samoj sebi.

Također, kada čitate djetetu neku priču i dođete do dijela u kojem netko ne govori istinu, nemojte mu nikako reći: „On je lažljivac.“ Tako šaljete poruku o liku iz priče kao osobi koja je loša. Umjesto toga, opišite postupak i recite: „Nije rekao istinu.“ Nakon toga, pitajte dijete što ono misli zašto je lik iz priče to učinio, što misli kako će se osjećati drugi ljudi kada saznaju da nije rekao istinu, treba li mu oprostiti i sl.

Time što potičete dječju znatiželju, a da sami ne donosite zaključke, modelirate fleksibilnost njihovog mozga, a što će im kasnije trebati u stvarnim životnim situacijama. Također, signalizirate da lik iz priče nije lažljivac, već da laže u određenoj situaciji. Možda bi se u drugim okolnostima ponašao iskrenije.

5. Pomozite djetetu da vas kopira!

Jeste li primijetili kako se neki poslovi djetetu mogu činiti kao igra (primjerice, čišćenje kuće ili uklanjanje korova u vrtu)? Djeca prirodno uče kopirajući odrasle. To je učinkovit način učenja i djetetu daje osjećaj vještine. Nabavite djetetu malu metlu, malu vrtnu lopaticu ili igračku kosilicu i dopustite mu da vas oponaša.

Uvijek pazite što radite i govorite. Mala će vas djeca uvijek kopirati, i onda kad ne bi trebala.

6. Omogućite djeci da kontaktiraju sa što više ljudi!

Uz osobe iz svoje obitelji i neposredne okoline s kojima se vaša djeca redovito druže - bake i djedove, tete i ujake, vaše prijatelje i njihove prijatelje iz vrtića - pokušajte ih dovesti u kontakt sa što većim brojem ljudi, posebice kada su male bebe.

Prema istraživanju, bebe, koje redovito komuniciraju s govornicima različitih jezika, u budućnosti puno lakše savladavaju učenje stranih jezika. Slično tomu, bebe koje vide mnoštvo različitih lica mogu se s njima povezati kako bi bolje razlikovale i zapamtile veći broj lica u kasnijem životu. Ovo bi mogao biti najjednostavniji korak protiv rasizma koji možete poduzeti kao roditelj.

7. Podržavajte njihovu aktivnost!

Djeca vole sama isprobavati stvari bez vaše pomoći, poput odijevanja ili sastavljanja puzzli. To je dobro. Kako biste kod djeteta potaknuli razvoj osjećaja važnosti, dopustite mu da se samo odjene i pohvalite ga za to.

Čak i postupci koji izgledaju poput lošeg ponašanja mogu biti djetetovi pokušaji da shvati na koji način ono utječe na svijet oko sebe. Kad vaš dvogodišnji anđeo po podu razbaca pahuljice i čeka da ih vi pokupite, on ne manipulira vama, kako se to obično misli. Vjerojatnije je da dijete pokušava shvatiti zakon gravitacije te na koji način njegovi postupci utječu na svijet oko njega. Zato pokupite pahuljice i pustite ga da pokuša ponovno.

Znati kada uskočiti i napraviti nešto umjesto djeteta, a kada ga pustiti da to napravi samo, za svakog je roditelja veliki izazov. Ako ste uvijek prisutni i brinete se o svim potrebama svog djeteta, to isto nije dobro. Djecu treba ponekad pustiti da neke stvari sama nauče raditi. Na taj im način pomažete da shvate posljedice svojih djela.

Tekst: Ivana Kalogjera

Foto: Profimedia