Svako godine, ali baš svake, kažem samoj sebi da će ovo ljeto ići u vrtić čak i kad  ja radim od kuće. I svako ljeto, ali baš svako, mi je teže natezati se i pregovarati nego ga ostaviti kod kuće. Stigla je jesen i još uvijek nije krenuo u vrtić. Bojim se njegove ljutnje i tuge, bojim se toga da će meni to biti teško prihvatiti.

Inače, čitavo razdoblje između tri i pol i pet godina, bilo je u emociji iznimnog veselja ili iznimne ljutnje. Tek smo nedavno počeli upoznavati stid i krivnju.

Koliko smo spremni prihvatiti njihove emocije?

Odgovor na to pitanje zna svatko od vas koji sad ovo čitate. Za sebe tvrdim da se jako loše nosim s otvorenim pokazivanjem ljutnje jer sam kao dijete to rijetko radila. Svojih djetinjih emocija ne sjećam se previše, znam da ih nisam previše pokazivala mami i tati. Imali smo divnog psa koji je slušao moje žalopojke kada bi me poslali na spavanje prije nego što sam ja to željela. Naravno, danas shvaćam da nikada ne bih željela na spavanje jer su geni danas postojani u mome sinu. Ozbiljno razmišljam da ga za vrijeme zimskih praznika ostavim čitavu noć budnoga dok ne padne s nogu i sam prvi put u životu kaže da je umoran i da želi odmoriti.

Ovih dana razmišljamo i o nabavki boksačke vreće. Davno mi ju je kolegica preporučila – knjižničarka koja ima divnog sina koji je često trebao boksačku vreću za smirivanje. Nisu nogomet izmislili radi transfera i skupih utakmica. Kakav je divan osjećaj raspucati loptu svom snagom, saznala sam tek kao odrasla jer je nogomet u djetinjstvu bio rezerviran za dečke. Shvatila sam zašto ga oni toliko vole. Pokazivanje svojih emocija i izbacivanje frustracija temelj su zdravoga života, baš kao i rutina spavanja, jela i aktivnosti.

Koliko smo mi odrasli spremni prihvatiti dječje emocije? Smijeh i vrisak podnosimo lako. Tugu mame podnesu relativno dobro jer su tu da zagrle i utješe. Što je s ljutnjom? Kad dijete lupi roditelja ili baci igračku, kako reagirate? Nisam još upoznala osobu koja prihvaća takvo dječje ponašanje bez unutarnjih otpora. Oni su nastali u našem djetinjstvu kada su nam pokazali da je takvo naše ponašanje neprihvatljivo.

Neka ih puste van!

Jednoga sam dana sa svojim djetetom razgovarala o emocijama, išli smo i na radionicu prepoznavanja emocija, puno čitamo i imenujemo osjećaje, i jasno mi je rekao da ljutnju osjeća u rukama i nogama. On je taj koji je meni pomogao shvatiti kako se ja osjećam jer je često zrcalio moje ponašanje. Činjenica da sam često umorna odražavala se i na njegovu nezadovoljstvu i otporu. Kad sam to osvijestila, bila sam još tužnija. Umorna mama, koja pokušava napraviti sve da nam dom bude siguran, ugodan i topao čak i bez tate. Ljutnju nisam uopće pokazivala, ili vrlo rijetko, a bila sam ljuta. Ako bih rijetko zavikala, osjećala sam se očajno i grozno. Bila sam ljuta zbog nekih drugih okolnosti i ljudi, a ne zbog njega, ali mi je on bio najbliži i jedini koji je primao sve moje emocije. Baš kao što sam ja u jednoroditeljskoj obitelji primala sve njegove. Nije bilo zamjene koja uskače kad ja izgubim strpljenje.

Sinu sam objasnila da možemo pokušati pljeskati rukama ili lupati nogama kako ne bismo nikoga ozlijedili tijekom napadaja ljutnje. U tom mi je trenutku kroz glavu prošla scena moga djetinjstva. Tata me zvao na večeru i ja sam željela ostati na igri. Nije dopustio, a često je dopuštao više od mame, i to me iznenadilo pa sam se razljutila i počela lupati nogama. U tom trenutku je tata izgubio živce i prvi me put udario. Nikada više nisam lupala nogama. Nikada više nisam otvoreno pokazivala ljutnju. Ipak, ona je živjela u meni u obliku tuge i u obliku otrovnih riječi koje su mi navirale još dugo nakon što bih se naljutila. Danas uzmem par sekundi i vrištim u autu. Puno se brže riješim stresa nego da petnaest puta prepričavam svima što me naljutilo.

Jesmo li spremni prihvatiti svoje, pa onda djetetove osjećaje? Odgovor na to pitanje zna svatko od nas, ali moramo biti svjesni da smo mi ti koji trebaju pružiti sigurne uvjete za iskazivanje emocija. Ako dijete svoju ljutnju ne smije pokazati kod kuće, činit će to negdje drugdje ili na neki drugi način.

Samo tri mala koraka!

Naša se ljutnja ovih dana ponovno pojavila u većem obliku i shvatila sam da je njen poticaj umor. Prvi nam je lijek raniji odlazak na spavanje i ubacivanje popodnevnog spavanja za vikend. Drugi korak je smanjivanje vremena pred ekranom jer je od toga još umorniji i razdražljiviji. Treći je korak pustiti ga da se odljuti, to primjenjujemo već duže vrijeme.

Ignoriram ljutnju dok ne prođe val, on je već navikao povući se u sobu i lupiti jastuke, a onda nakon toga popričamo i zagrlimo se. No njegova ljutnja nikako ne mijenja dogovore i pravila. Našoj dogovorenoj rutini nekad 'zasmetaju' bake i djedovi koji se i dalje teško nose s ljutnjom pa popuste u dogovorima, baš kao što se ja ne želim navlačiti oko odlaska u vrtić.

Tekst: Danijela Miklec, učiteljica, kolumnistica, voditeljica Fora priča za djecu svih uzrasta, vlasnica zeca BEzaBU

Fotografija: Shuterstock