Dijete treba čvrste, dosljedne, ali tople roditeljske granice u svakoj sferi svakodnevnice pa tako i za vrijeme obroka, u jelu. Granice djetetu daju osjećaj sigurnosti, čak i u trenucima kad im se suprotstavlja. Dječji je posao boriti za svoje želje, a naš je roditeljski zadatak djetetove želje prihvaćati s razumijevanjem, zagrljajem, razgovorom, ali to ne znači i ispunjavati ih, osobito kad one nisu usklađene s nekim obiteljskim pravilima ili pak nisu dobre za djetetovu sigurnost i zdrav razvoj.

Nerijetko se događa da se u situacijama oko obiteljskog stola ustručavamo postaviti granice ili pak popuštamo na prvi djetetov znak protesta, a sve iz straha da dijete neće pojesti obrok ili nekad u očajnoj nadi da će pojesti više ili išta. Druga je krajnost da u postavljanju granica ulazimo s djetetom u borbu moći oko jela, ne poštujući djetetov dio odgovornosti u jelu, a to je koliko će, kako i koju od namirnica ponuđenih na tanjuru, pojesti.

Djeca koja tek uče proces i društvena pravila jela trebaju granice oko ponašanja za vrijeme obroka, no te one bi trebale biti usklađene s razvojnim fazama bebe: dopuštajući djetetu da u svrhu jela istražuje hranu, dira je, jede rukama, no dok je to istraživanje hrane praćeno jelom. Ukoliko dijete hranu istražuje iz čiste igre i znatiželje, kao jedan od znakova da je s jelom gotovo, trebali bismo postaviti granicu, npr. “Vidim da hranu bacaš na pod i ne jedeš više, čini mi se da si gotov s jelom pa ću maknuti tanjur” ili “Za vrijeme jela ne stavljamo ruke u vodu u čaši. Poslije ručka ćemo se igrati s posudicama vode.” Važno je omogućiti djetetu da u slobodnoj igri istražuje svijet oko sebe, a opet i ukazivati mu na prihvatljiva ponašanja za stolom koja će jelo učiniti učinkovitijim, a i nama roditeljima olakšati svakodnevnicu.

Kako dijete raste i postaje svjesnije svijeta oko sebe, hrane koju više voli, sve snažnije zagovara svoje želje. U tim je situacijama biranja hrane jako važno granice postaviti prema podjeli odgovornosti: roditelj bira što će skuhati, imajući na umu da nudi raznolike i hranjive namirnice te da na tanjuru ponudi bar jednu namirnicu koju dijete jede. Zato dijete ne bi trebalo birati za jelo od sve hrane u hladnjaku, već od namirnica ponuđenih na tanjuru, ovisno o svom apetitu taj obrok. U situacijama kad dijete nerado jede neku namirnicu, važno je poštovati taj djetetov znak, ali i dalje kuhati tu namirnicu u sklopu naših obiteljskih jela, jer je nekad djetetu potrebno dulje vrijeme da zavoli neki okus ili teksturu. Još neki primjeri granica za vrijeme jela su: “Vidim da ti danas ne odgovara blitva. Na tanjuru su još krumpir i meso pa možeš pojesti nešto od toga.” “Trbuščić ti nije bio jako gladan za doručak. Zobene pahuljice će još 10minuta biti na stolu ako osjetiš glad da ih možeš pojesti, a ako ne, pričekat ćeš voće za užinu.”

Prilikom postavljanja granica u jelu, važno ih je izricati dosljedno, ali mirno, bez povišenih tonova i prisiljavanja na jelo, jer takva atmosfera za stolom može dovesti dijete u poziciju da se bori za svoje potrebe tijela na način da odbija jelo i time pokazuje da je odnos povjerenja roditelj-dijete narušen. Važno je da kao roditelji imamo hrabrosti i dosljednosti u postavljanju granica, uz puno topline prema djetetu, jer tako dijete osobnim primjerom kako da ono postavlja i svoje granice.

[video width="640" height="640" mp4="https://www.roditelji.hr/wp-content/uploads/2021/07/granica-1.mp4"][/video]

[video width="640" height="640" mp4="https://www.roditelji.hr/wp-content/uploads/2021/07/granica-2.mp4"][/video]

Više o važnosti dobrog odnosa djeteta i roditelja u jelu, kao i o tome kako postaviti pozitivne granice za vrijeme obroka, poslušajte u snimci Instagram Live razgovora Nikoline Mamić (Beba papa sama) s Glorijom Peranić (Edukatorica za odgoj).

Foto: Shutterstock

Vizuali: @bebavodjadohrane