DIJETE JE ODRAZ SITUACIJE KOD KUĆE: Previše djece ide na terapije zbog odraslih koji ne 'rade na sebi'

Prošli smo sredinu školske godine. U ovo doba, inače, posao se zahuktava. Svi traže termin više. Javljaju se novi ljudi, traže redovni rad, brzu pomoć ili saniranje šteta koje su se dogodile tijekom prethodnih mjeseci. Ovaj ožujak je bitno drugačiji. Osjeti se zabrinutost zbog situacije u svijetu, osjete se misli o tome što će biti sutra. Ljudi oprezno planiraju budžet te biraju prioritete. No ne mogu se oteti dojmu da je to zatišje pred buru.

Kada smo to detektirali i odgovorili na pitanje 'Zašto?', netko bi pomislio da je vrijeme za korake koje poduzimamo da bismo problem riješili, no postoji jedna stepenica koju ja volim riješiti prije. Sagledam dinamiku cijele obitelji. Prvenstveno odnos među roditeljima te način odgoja koji oboje primjenjuju. Negdje sam pročitala rečenicu: 'Dva roditelja ne mogu isto odgajati dijete jer su dva roditelja dvije različite osobe.' No, što to znači? Da svaki roditelj može voditi svoju politiku do iznemoglosti pada će dijete samo donijeti odluku čije će mišljenje više uvažavati u periodu kad treba usmjeravanje? Tu dolazimo do dinamike odnosa dvoje ljudi. Odgovornih, zrelih ljudi čije kućanstvo počiva na njihovim leđima. Odgovornosti za obitelj su podjednaka težina na leđima oba roditelja. Na njima je da odrede dinamiku odgoja, funkcioniranja, dogovor između dvije odrasle osobe bez posljedica za dijete. Koliko odraslih ljudi danas funkcionira na takav zajednički način? Zrelo i odgovorno? Da sve strane budu zadovoljne i sretne u kompromisu i dogovoru. Pa se tako dogode situacije gdje tata provodi prestrogi odgoj a mama smatra da to nije baš u redu, no ne poduzima ništa. Dijete vapi za odmorom, svega je previše, i sporta, i škole, i izvannastavnih aktivnosti.

No to se MORA jer je tata tako rekao. Pa se dijete nađe u situaciji da nema podršku, nema razumijevanje. Analizira u svojoj maloj glavi. Pa se javlja iracionalni strah. Pa se emocije ne mogu kanalizirati, već izlaze na tijelo kroz kožu u obliku dermatitisa ili tikova. Pa se dijete vodi po pretragama i psiholozima. Da vas pitam, kako je dijete završilo kod psihologa a odrasli ljudi i dalje nisu napravili ništa po pitanju SEBE i SVOG odnosa i dogovora? Hm... to se među klijentima ispostavilo kao najteže pitanje.

Sad smo tek došli do pojma 'prestrogi odgoj'. Poimanje strogoće je individualno. Jednome je nešto strogo dok to isto drugome nije strogo. No, ako vam dijete govori rečenice poput: 'NE MOGU SVE, UMORAN SAM, TREBA MI MALO PREDAHA' , ako češće ponavljate riječ 'MORAŠ' od rečenice 'POMOĆI ĆU TI' ili riječ 'TREBAŠ' od rečenice 'POLAKO ĆEMO ZAJEDNO KOLIKO MOŽEŠ' te rečenice 'NEMAM VREMENA SADA,TKO JE MENI POMAGAO KAD SAM BILA TVOJIH GODINA' – ljudi, imate problem. Zastanite, preispitajte sebe i podsjetite se tko je s vama na ovaj način komunicirao u djetinjstvu da vi sad ne umijete bolje sa svojom djecom.

Da zaključim. Puno je djece i mladih u terapiji 'zbog' ljudi koji su trebali ići na terapiju. Dijete je odraz situacije kod kuće. Djetetove reakcije su reakcije koje je vidio i naučio doma. Nesvjesno ponašanje nas odraslih itekako utječe na okolinu, pogotovo na našu djecu koja nas gledaju kao uzor. Energija kuće se mijenja kada je drže ljudi koji rade na sebi. Koji su emotivno stabilni, ostvareni ljudi. Takva zajednica ne nailazi na problem koji se smatra ne rješivim.
Ako imate dijete koje se bori s poremećajima u ponašanju, krenite od promjene na sebi.

Anja Rendulić
Aula – pomoć u učenju
Centar za edukaciju i savjetovanje
anjinaula@gmail.com