Komunikacija s bebom počinje u trudnoći! I kakve to veze ima s kasnijim odgojem?

Iskreno, nisam mislila da ću pisati o ovoj temi. Iz više razloga. Jedan, možda i najveći od njih je što baš i nisam fan pisati o sebi i svom privatnom životu. A zašto sam se predomislila? Kao što znate, odgojitelj sam po struci i provodim edukacije za roditelje i odgojitelje ne temu pedagogije slušanje djece i komunikacija s djecom. Sada, budući da sam trudna, dodatno istražujem povezanost i utjecaj komunikacije i aktivnog slušanja u trudnoći s komunikacijom i odgojem djece po rođenju i kasnije. I zato s vama želim podijeliti svoja mišljenja, iskustva i saznanja jer znanje se množi dijeljenjem, zar ne?

Kakve veze to ima s odgojem djece?

Djetetu (npr. od 3 godine na dalje) nešto pričamo, objašnjavamo a ono i dalje po svome. I dalje ponavlja isto iako mi želimo i smatramo da treba biti drugačije odmah i sada. To su one situacije kad kažemo: Uopće me ne sluša. Samo tupi svoje. Tvrdoglav je. Čuje me ali ne želi čuti. Nestrpljivi smo, želimo od djeteta sad i odmah povratnu informaciju i to kako smo si mi zamislili. E to tako u odgoju baš i ne ide. Glavne smjernice odgoja su strpljenje i dosljednost.  Ali uz to se veže i naše uvjerenje. Ako vjerujemo u to što radimo, dosljedni smo i strpljivi postići ćemo i željeni rezultat. U suprotnom dolazi do šumova u komunikaciji, tj. natezanja s djetetom. Vjerujem da komunikacija s djetetom u trudnoći ostavlja pozitivne učinke na dijete, čekala sam povratne informacije. Sad uočavam učinke. Npr. pohađala sam tretman relaksacije i na tom tretmanu u uvodnom dijelu razgovaramo s voditeljicom tretmana. On se isto javlja, rita se, komunicira. Nakon uvodnog razgovora slijedi kratka masaža i opuštanje uz predivnu glazbu i relaksirajuće mirise. Nevjerojatno je kako se i on tada opusti, miruje.  Možda zvuči banalan primjer no ovime mogu potvrditi da dijete čuje i osjeti nas i sve što nas okružuje. I u trudnoći i kasnije u pravom svijetu. Uloga neverbalne komunikacije s djetetom produktivnija je i konstruktivnija nego verbalna. Zato i roditelji imaju problema u odgoju djece jer jedno govore, a drugo osjećaju te zbog toga nisu uvjerljivi, dosljedni. Upravo se radi o osjećajima. Jer ono što osjećamo i u što vjerujem to i prenosimo svojim ponašanjem i komuniciranjem. Kroz dijalog s djetetom dolazimo do razumijevanja djeteta. Tajna uspješnog odgoja i odnosa leži u razumijevanju načina na koji dijete razumije svijet. A djeca uče i razumijevaju putem osjetila.

Utjecaj okruženja

Sve što nas okružuje u trudnoći uvelike utječe i na dijete. Najčešće se trudnice fokusiraju na pravilnu prehranu koje je iznimno važna i dio je okruženja. No, okruženje je mnogo više. Čitala sam o tzv. čišćenju paučine u trudnoći. To znači otkloniti se svih negativnosti, stresnih situacija, loših iskustva, ograničavajućih uvjerenja itd. Sada govorimo o našem mentalnom zdravlju. Po mom osobnom mišljenju najvažnije općenito a ne samo u trudnoći. No, kako ostati mentalno zdrav kad živimo u vremenima kada je sve nesigurno? Pandemija korona virusa, lockdown, posljedica potresa, pitanja financijske egzistencije i sl.? Moje odgovor je: Jednostavno – učimo od djece, budimo kao i djeca. Djeca žive sada i ovdje. Uživaju u svakom trenutku. Nisu opterećena. Imaju jedan cilj: igrati se, uživati, smijati, biti u okruženju voljenih. Djeca su usmjerena na svoja osjetila. Djeca rade ono što im odgovara, što ih zadovoljava, opušta, veseli. Goethe kaže: Najveći čovjek uvijek ostaje dijete. Često slušam priče i iskustva o teškim trudnoćama, komplikacijama itd. I doktorica mi je rekla da imam nevjerojatno rijetko zdravu trudnoću a još samo k tome starija prvorotkinja. Pitaju me u čemu je moja tajna zdrave trudnoće? Iskreno, nisam o tome razmišljala jer je meni to normalno da vjerujem, mislim i komuniciram pozitivno. Baš kao i dijete. I radim ono što mi odgovara. Odlazim u prirodu, slušam glazbu koja mi odgovara, plešem. Rješenje je jednostavno: zdrav duh (psiha) u zdravom tijelu. Ovdje govorimo o tzv. intuitivnoj razini pretporođajne komunikacije. Neverbalni, osjećajni kanal intuicije prenosi majčine misli i većinu emocija djetetu.

Uloga očeva

Tata ima veliku i važnu ulogu u razvoju i odgoju djeteta. Ženama je to nekako prirodnije nego muškarcima. Poznati obiteljski terapeut J. Jull u svojoj knjizi „Kako biti vođa vučjeg čopora?“ ističe da je uloga žena educirati muškarce da budu očevi. Jer njima to nije prirodno. Oni ne znaju što i kako s djetetom dok mu ne pokažete i ne objasnite. Vjerujem da ima iznimaka no generalno je tako. To može vrlo biti iscrpno za žene, no za dobrobit djeteta je neophodno. Lako kad su djeca starija, tada tata ode s njima u park, vožnju biciklima, igrati nogomet, u kino itd. No, da bi dijete htjelo ići s tatom na igru bez mame i da bi tata bio siguran u sebe i sam otići s djetetom bez mame treba vremena i rada na osjećaju privrženosti. Privrženost je specifični tip socio-emocionalne veze između dojenčeta i roditelja, koja nastaje tijekom prve godine djetetova života. Pri tomu je ključna kvaliteta brige o djetetu. Mamama je to prirodno, no tatama nije. O osjećaju privrženosti treba očeve treba educirati još za vrijeme trudnoće. Neka i tata komunicira s djetetom, gladi trbuščić itd. Moj muž, primjerice, sada u doba korone ne može samnom na preglede, nije bio na niti jednom ultrazvuku. Snimim ja to njemu, pogleda on, veseli se, raznježi se, ipak nije to to, nije isti osjećaj kao i uživo. Pitala sam ga: „Jel' ti uopće imaš osjećaj da češ uskoro postati tata?“ Kaže: „Pa, i ne baš“. Ipak sudjeluje, aktivan je. Priča on njemu svašta, gladi trbuh. Neki dan, položi ruku na trbuh i  kaže on njemu: „Dobro jutro sine. Kako si?“ A beba odgovara udaranjem nogicama ili rukicama. Budući tata je bio van sebe i govori: „Lana, pa on mene čuje.“

Osjećaj privrženosti je iznimno važan i za kasniji razvoj djeteta. Uloga oca je različita od majčine uloge. I to je djetetu potrebno. No, to će se ostvariti samo ako je otac aktivan sudionik od samog početka, od trudnoće, do prvog dana rođenja pa sve i kasnije. Odnos koji tata uspostavlja s djetetom od njegove najranije dobi utječe na prilagodbu djeteta u kasnijim godinama života. Očevi imaju drugačiji stil komunikacije i interakcije s djecom. Za razliku od majki koje se s djecom igraju na način da privlače njihovu pažnju i pokazuju im igračke, očevi preferiraju fizičke igre i interaktivne igre (bacanje u zrak, škakljanje, sportovi…). Očevi su glasniji, potiču nezavisnost djeteta, dok su majke tiše, potiču osjećaj zaštićenosti i pravednosti u odnosima. Za razliku od majki koje su uglavnom sklone oprezu, potiču djecu da ispituju svoje granice. Briga koju otac pokazuje prema djetetu osnažuje djetetovu tjelesnu sliku o sebi, samopoštovanje, utječe na moralni razvoj i ostale važne kvalitete.

Kraj je novi početak

Aktivno sudjelovanje u obiteljskom životu svakog člana obitelji utječe na kompletno obiteljsko ozračje, koja se temelji na zajedničkoj brizi i zadovoljstvu. Prve poruke koje dijete prima još u trudnoći, kao i u prvoj godini života važne su jer beba stječe dojam da je vanjski svijet pretežno ugodan ili pak neugodan. Ako su poruke podržavajuće, ohrabrujuće, s mnogo nježnosti i ljubavi, djetetu, mami i tati se više i snažnije razvija osjećaj vlastite vrijednosti, povjerenja i ljubavi. Jer svi mi to zaslužujemo. Ovim putem najavljujem da sljedećih nekoliko mjeseci neću pisati blogove već ću se posvetiti bebi i svojoj obitelji, graditi osnovne temelje. No, svakako očekujte novi blog u kojem ću govoriti o prvim iskustvima komunikacije s bebom i kakve to veze ima s komunikacijom u trudnoći.

Tekst: Lana Kihas, mag. praesc. educ., odgojiteljica-mentorica u DV Petar Pan, koordinatorica konferencija Mliječni zub, bloggerica; individualna savjetovanja i radionice za roditelje i odgojitelje

Fotografija: privatni arhiv