Prije 15 godina preživjela sam prirodnu katastrofu – uragan Katrina. Zašto pišem sada o tome? Neki dan smo se našli u prirodnoj katastrofi – potres je zatresao Zagreb. Potreseni smo, izbezumljeni, u strahu, ljuti, tužni, bjesni…Imala sam par poziva i nekoliko upita od poznanika kako se nositi s takvim situacijama i kako pristupiti djetetu upravo u trenucima kad ni mi sami sa sobom nismo dobro. Kako će tko reagirati i ponašati se sam sa sobom, s članovima obitelji i prijateljima, ovisi to o svakoj osobi i načinu emocionalne reakcije, regulacije itd. Ako vas zanima više o emocijama i kako se nositi sa strahom, kako razgovarati s djecom, toplo preporučujem video zapise Centra Coralina.

Ovo je moja priča i moje iskustvo nakon proživljene uragana u New Orleansu. Uragan, tj. sama katastrofa i udari trajali su 48 h. 48 h gledanja u nebo. Čekaš hoće li te povući gore ili će ti nešto pasti na glavu. Trčiš lijevo, pa desno, skačeš, vrištiš.... 48 h borbe za život. I zaista u tebi se probudi onaj životinjski instinkt preživljavanja, kao što ste - vjerujem - i vi doživjeli za vrijeme potresa. Mislila sam si najgore je prošlo, preživjela sam uragan, kao i vi, preživjeli smo potres. A što i kako dalje? Pogotovo u ovim situacijama kad je priroda uzela konce u svoje ruke. Javljaju se novi strahovi, novi upitnici nad glavama, novi načini razmišljanja… I ne znamo odgovore ili nismo siguran u njih, zar ne? Što reći samom sebi? Kako se ponašati? Plakati ili idemo dalje kao da se ništa nije dogodilo? A još ako imate i djecu? Što reći djetetu? Kako se ponašati pred djetetom? Kontrolirati emocije ili uvjeravati ih da će sve biti u redu? O pristupu prema djeci ponovno preporučujem centar Coralina. Divne psihologinje koje su ponudile svoju stručnu pomoć.

B. Henry: “Obitelji su kao kompasi koji nas vode. One su nadahnuće za dosizanje velikih visina i naša utjeha kada povremeno posrnemo.”                                                                                                                             

Ovo je moje iskustvo i moj način na koji sam proživjela razdoblje poslije uragana. Najgore je prošlo, al’ život mora ići dalje. Kako sam ja to "preživjela“? Bilo je to kada sam imala 21 godinu. Da samkroz sve morala sama prolaziti, ne znam kako bih.  Prvo i najvažnije u takvim situacijama je – obitelj. Znala sam da je moja obitelj dobro, no oni tjedan dana nisu imali informaciju jesam li živa. Gledali su vijesti, slušali katastrofe, do mene nisu mogli doći nikako. A ja se nisam mogla javiti, jer nismo imali ni struje ni vode. Dnevno smo dobili bocu od pola litre vode, vojničku, ratnu hranu u vrećici, a nakon tri dana smo dobila bocu od pola litre vode i jednu vrećicu hrane za nas troje. Ima puno detalja koje bih mogla ispričati, ali nije to poanta ovog teksta. Vratimo se na srž. Tek nakon tjedan dana uspjela sam doći do mobitela, poslati poruku tati i javiti da sam živa. Naravno, tata je odmah zvao natrag, ali mobitel se u tom trenutku ugasio. Kako sam došla do mobitela? Bio je tamo jedan dečko koji je uspio upaliti mobitel i svima oko sebe ustupio ga kako bi poslali poruku svojima. Nakon nekoliko dana, ponovno je uspio upaliti mobitel, pronašao me među svim ljudima kako bi mi pokazao tatinu poruku. Vjerojatno je to isto napravio i za mnoge druge ljude. I to je važan dio priče: pomozi drugima! Budi čovjek! O tome ću malo kasnije detaljnije pisati, jer je iznimno važno za preživljavanje. Vratimo se mi na obitelj. Oni nisu bili fizički uz mene, ali bili su uz mene. Ja sam znala da su oni uz mene, da se bore za mene, da će učiniti sve da mi pomognu. To je izrazito važno za osobu koja je proživjela neku vrstu teške traume ili straha. Pogotovo sada, u vrijeme koronavirusa, kada mnogi fizički ne mogu biti uz voljene. PODRŠKA I OSLONAC. Ili, simbolično u ovo vrijeme, budi NOSIV ZID. U ovom potresu bilo mi je puno lakše jer sam već imala životnu školu. Ako uspoređujem svoje iskustvo s uraganom (a ne volim uspoređivati, jer svakome je njegov strah i problem najveći), za mene je potres bio peace of cake. Danas, imamo internet, struju, vodu, hranu, možemo zvati jedni druge, virtualno se možemo razgovarati, družiti i biti podrška i oslonac jedni drugima.

K. Gibran: “Ima ljudi koji imaju malo, a daju sve što imaju. Takvi ljudi vjeruju u život i životno blago i njihove škrinje nikada nisu prazne.”

POMOZI DRUGIMA, druga je stavka koju bih istaknula, a važna je za preživljavanje katastrofe te činjenicu kako se dalje nositi sa svime. Fizička pomoć i podrška iznimno je važna za osobu koja je rastresena, u problemu, u stresu. Ovo je moja priča. U ovaj dio priče ulazi i dečko koji mi je dao mobitel. I napokon, nakon 10 dana zatočeništva u Superdomu, pustili su nas iz grada. Bilo je grozno hodati kroz vodu, gledajući predmete, drveće, automobile, odjeću... kako plutaju. Napokon smo sjeli u autobus koji nas je odvezao u Dallasa. I ok, stigla sam u Dallas, a kamo sad? Što sada? Jedan policajac mi je dao kompjuter i odlučila sam pogledati mail, jer vjerovala sam da je tata poslao upute što i kako dalje. I tako je i bilo. Onako kako je tata rekao, tako sam i napravila. Kupila sam kartu za Chicago, nazvala broj koji mi je tata napisao da nazovem. Bila je to Lovorka Ostrunić, koja me dočekala na aerodromu u Chicagu. Lovorka je tamo radila u hrvatskom konzulatu. Tek nakon nekoliko mjeseci saznala sam da Lovorkina pomoć nije bila službena pomoć Hrvatske Hrvatici, već njezina privatna dobra volja - na svoju me je ruku primila u vlastiti dom. Lovorka ima sina, taj dječak tada je  imao 5 godina. Lovorka je svašta prošla sa mnom u to vrijeme. Iskreno, ni ne sjećam se svega, imam flashbackove koji se sada, nakon potresa u Zagrebu, ponovno vraćaju. Lovorka je tada bila moj nosivi zid. I gradila je zid oko mene, primjerice od novinara koji su silno htjeli ekskluzivne izjave od mene. Ali Lovorka to nije dozvolila; procijenila je da za mene to ne bi bilo dobro. U najtežim trenucima, primila me u svoj dom. Za nju sam bila nepoznata osoba. Došla sam prljava, uplašena, tužna, rastresena, ljuta... Nije znala jesam li možda i zaražena. Ali Lovorka je napravila sve da mi pomogne. Bila je pozitivna. Lovorki je normalno pomogati drugima. Pomozi drugima – pomoći ćeš sam sebi. Dobro se dobrim vraća. Pomozi drugima jer će i tebi pomoć nekad trebati. Divno je ovih dana gledati kako ljudi pomažu jedni drugima na razne načine. Kad se male ruke slože, sve se može, sve se može.

Ovo je moja priča. Moj suma summarum.

Pričamo o krizi koja slijedi nakon pandemije koronavirusa. Moj odgovor je: "Sve će biti u redu.“ Pitaju me: "Pa kak’ si ti tak’ uvijek pozitivna?“ Kak’ ne bih bila nakon svega što sam proživjela. Što te ne ubije, to te ojača. Samo pozitivan stav ti može biti vjetar u leđa. Budi zdrav i jak u glavi. Budi nosiv zid samom sebi. Budi nosiv zid onom kome je potreban oslonac i podrška. Pomozi drugima – pomoći ćeš i sebi. Budi čovjek, nemoj biti iznimka. I, nadam se, duboko se nadam, da su nam potres i život u doba korone jedna velika škola, da ćemo iz svega izaći pametniji i bogatiji ljudi. Sretni i zahvalni. Skromni i empatični. Uzor samom sebi. Uzor drugima. Uzor svojoj djeci.

Tekst: Lana Kihas, mag. praesc. educ., odgojiteljica-mentorica u DV Petar Pan, koordinatorica konferencija Mliječni zub, bloggerica;  individualna savjetovanja i radionice za roditelje i odgojitelje