Sjećam se jedne situacije iz djetinjstva. Imala sam oko 8 godina. To jutro, bili smo sami doma jer smo školu imali poslijepodne. Mama i tata su bili na poslu. Vrlo često su zvali da provjere jel' sve ok, jel' učimo, da li smo jeli i sl. Znate kako to ide. Mami i tati se prezentira ono što oni žele čuti a klinci po svom. No, ovog puta sam ja to malo drugačije učinila. Pita me mama što radiš, a ja odgovaram: „Gledam Marka i Petru kak' se svađaju i tuku.“ Da, još uz sve to sam ih i tužila, onako bez razmišljanja. Događa li se i vama da klinci svađaju i tužakaju jedan drugoga? Naporno je to gledati i slušati a nitko ne voli tužibabe, zar ne? Priča, kad smo brat i ja u žaru svađe razbili vrata, ipak mi je najdraža. Zvuči kao da smo se gadno potukli, jel' da? Svađali smo se. Iskreno, ne sjećam se zašto i zbog čega.  Nakon određenog vremena, meni je već bilo dosta prepucavanja. Krenula sam prema sobi, zatvarala vrata, a moj brat je pokušavao otvoriti vrata i u tom naguravanju napuklo je staklo na vratima. Razbili smo staklena vrata. Nevjerojatno kako smo se u tako kratkom roku dogovorili što i kako dalje. Prestali smo se svađati, lijepili staklo i počeli dogovarati što ćemo reći mami i tati. Naravno, priča za mamu i tatu nije uključivala našu svađu, deranje i naguravanje, nego... Eto, bio je propuh pa razbio vrata. Mama i tata, ko' fol nisu skužili da smo izmislili priču, a brat i ja smo drugi dio dana bili najbolji na svijetu. Pravo zajedništvo i jedinstvo. Zanimljivo je kako se u svađi može izroditi zajedništvo i bliskost između braće. A sve da nas starci ne skuže.

Naravno da nitko ne želi da se djeca svađaju, no treba li na svaku svađu reagirati? Ili je ponekad bolje pustiti da djeca same riješe problem? Teškoće i problematika odgoja današnjice je popustljivost djeci i prevelika zaštita. Ako pričamo o svađi, pod zaštitom mislim na ono kad roditelji rješavaju dječje svađe. Uloga roditelja je pripremiti djetetu put i dati mu krila. U kontekstu dječje svađe to znači naučiti konstruktivno rješavati konflikte bilo s braćom ili prijateljima. Do svađa dolazi jer dijete ne može sagledati situaciju iz druge perspektive. To je problem egocentrizma. Prema teoriji kognitivnog razvoja J. Piageta tek u periodu formalnih operacija a koja počinje oko 12.godine, egocentrizam polako opada. No, neki pojedinci i dalje ostaju u toj fazi. Upravo su zato važno odgojni postupci ako želimo da dijete bude empatično, suradljivo, tolerantno, miroljubivo.

Cijela tajna uspješnog života je saznati što trebamo napraviti, a zatim to i učiniti. (Henry Ford)

Puno je malih tajnih sastojaka za odgoj djece a opet sve ovisi o svakom pojedinom djetetu i roditelju. Ono što smatram kao vrlo važnim ako želimo djecu poučavati konstruktivnom rješavanju konflikta je sljedeće:

Razvoj samopouzdanja i samopoštovanja Imati samopouzdanja i samopoštovanja su važni temelji kvalitetne osobe. Prof. Majda Rijavec ističe: „Samopouzdanje je vjerovanje da možemo uspješno izaći na kraj s izazovima u životu. Samopoštovanje je više osjećaj i vjerovanje da smo vrijedni sami po sebi jer smo ljudsko biće. Da smo vrijedni ne zato što smo nešto dobro napravili, zato što smo u nečemu uspješni ili zato što smo pametni nego da smo vrijedni zato što postojimo. Da možemo reći: „Ja sam ok sam sa sobom.“  Samopouzdanje je više vezano uz postignuća, sposobnosti, vještine.“

Poštivati individualnost svakog djeteta i graditi suradnički odnos "Daj mu malo svoju pernicu. Ajde poslije ćeš crtati, vidiš da se on sad hoće igrati s tobom. Starije dijete u službi mlađeg? Mlađe dijete u ulozi kopiranja starijeg? Naučiti dijete dijeliti svoje osobne stvari ili zadržati samo za sebe? Poštivati njegovo osobno vrijeme ili da svoje slobodno vrijeme dijeli s drugima? Sve to ovisi o roditelju i djetetu i zajedničkom dogovoru. Dogovorite se s djetetom što želi i može dijeliti, a što će zadržati samo za sebe. Isto tako s organizacijom vremena. Kada i što će raditi samo, a kada će biti na redu zajednička igra. Tako dijete dobiva povratnu informaciju da je važan i istovremeno potičete suradnju prema dogovoru i pravilu. Kako ćete vi s djetetom, tako će ono i s drugima, nije li tako?

Pozitivna komunikacija ima pozitivnu namjeru Komunikaciju djeca najviše uče po modelu osoba koje ih okružju. Djece predškolske dobi većinom komuniciraju neverbalno. Emocije ne mogu izreći već ponašanjem iskazuju. I zato dolazi do guranja, griženja, lupanja i sl. Teško kontroliraju emocije što je sukladno dobi i u skladu s teorijom razvoj ličnosti J. Piageta. Kontrola emocija i način komuniciranja je proces učenja.

Već sam vam pet puta rekla da se ne svađate i ne tučete. Uopće me ne slušate!  Ako ste već pet puta rekli isto i djeca ne reagiraju to znači da morate promijeniti način pristupa problemu. Na vlastitom primjeru pokušat ću vas potaknuti na drugačiji način komuniciranja i rješavanja konflikta među djecom. Dolazi dječak i govori: On mi je rekao da sam glup i gurnuo me. Ja: Što ti misliš, da li si ti glup? I da li je u redu što te gurnuo? Naravno, dijete odgovara da ono misli da je pametan i da mu nije lijepo što ga gura. Ja: Super. Baš si to dobro zaključio. A reci mi da li sam te ja gurnula ili on? Što misliš s kime trebaš razgovarati, sa mnom ili s njim? Dijete odlazi do dječaka i govori mu svoje mišljenje. Nakon određenog vremena razgovarala sam zasebno s djetetom koje je gurnulo njegovom ponašanju i načinu budućeg reagiranja. Naravno da su se takve situacije i opet ponavljale što je normalno i u skladu s razvojem djece i procesom učenja. Ipak, nakon nekoliko mjeseci ponavljanja, urodilo je plodom. Uočila sam prve korake samostalnog konstruktivnog razgovora među dječacima. Drugi način je da odrasla osoba sudjeluje u razgovoru s djecom. Najčešće razgovor počinje s pitanjem: „Je li istina da si ga gurnuo?“ A onda dijete kaže: "Ali on je mene prvi.“ I tako se vrtimo u krug i igramo detektiva. Svakako preporučam početak razgovora s izražavanjem emocija. Neka svatko kaže kako se osjeća upravo zbog ove svađe. Neka svako dijete kaže što mislim o drugom djetetu. Što ti se sviđa kod brata? A što te ne smeta? Svako ponašanje ima pozitivnu svrhu pa tako i svađe. Iz svađe se uvijek može nešto naučiti samo ako to želimo, zar ne? Jednom sam uslijed jednog sličnog razgovora potaknula djecu na razgovor o tome što to znači biti glup, tko je glup, zašto je netko glup, tko određuje da je netko glup, po kojim kriterijima itd. Ušli smo u veliko istraživanje sličnih i suprotnih riječi te povezali s njima bliskim situacijama. Bilo je vrlo interesantno slušati kako su se sami pronalazili u određenim riječima i situacijama. I svašta novo sam naučila o pojedinom djetetu.

Postoje situacije kada je pomoć odraslih opravdana, ali ako je djeci pružena na odgovarajući način. Naravno, sve to ovisi o kakvoj svađi je riječ. Najvažnije je poznavati dijete i njegove mogućnosti. S djetetom treba provoditi razgovore o situacijama i konfliktima koje može samo riješiti ili  pokušati riješiti a u kojim situacijama je nužno da obavijesti i traži pomoć odrasle osobe. Dijete mora znati i osjećati da ima podršku roditelja. To je uloga roditelja i odgojitelja: pripremati dijete na samostalno funkcioniranje u svijetu.

Tekst: Lana Kihas, mag. praesc. educ., odgojiteljica-mentorica u DV Petar Pan, koordinatorica konferencija Mliječni zub, bloggerica; individualna savjetovanja i radionice za roditelje i odgojitelje