Djeci sam jučer obećala da ćemo se danas igrati s vodenim pištoljima. Znate one trenutke mamine inspiracije ili jednostavno trenutak “obećat ću sve, samo mi daj 5 minuta mira”. E pa jutros sam se probudila potpuno bezvoljna i s nadom da su možda zaboravili ili da me možda nisu shvatili ozbiljno. Ali neee… djeca ne zaboravljaju. Dočekali su me već rano ujutro s pištoljima i pitanjem: “Kada idemo van?”
Zakolutala sam očima dok točim kavu i jednostavno rekla: "Kad tata dođe s posla”, bila sam sigurna da imam još barem 8 sati fore da možda odustanu… Bila sam uvjerena da to unjihovim glavama zvuči kao: “Možda nikad”.
Ljetna razglednica iz obiteljskog 'pakla'
Ali, eto ti njega - došao s posla, pojeo, odmorio se i onda, umjesto da stane na moju stranu iscrpljenosti, staje na NJIHOVU.
“Ajmo van, pa što čekamo?”- kaže on, sav svjež, sretan, kao da ne zna da sam ja već tri puta emocionalno umrla do tog trenutka. Popila sam dvije čaše vina čisto da se natjeram izaći iz kuće i krećemo. Djeca vrište od sreće, on puni pištolje, a ja u njegovoj robi pravim se kako dijelim njihovo uzbuđenje.
Akcija kreće. Prskanje, cika, drama. Taman smo krenuli, najmlađe padne i krene u dramatičnu dreku kao da fali ruka ili noga iako nije bilo ni kapljice krvi, brzo je zaboravljeno uz žestoku akciju prskanja vode. U naletu entuzijazma, u žaru borbe razbijem mužev pištolj. Čovjek stane kao da sam mu ubila ljubimca. Trenutak šoka i nevjerice, ali brzo smo se pregrupirali.
Od tog trenutka formira se savez: izmjenjujemo se, jedan snima mobitelom za super uspomenu jednog dana dok drugi kolje djecu s vodom po parku. Djeca vrište, ja/on prska koga stigne, dok ja u pauzama lovim dah jer nisam trčala ovoliko već 10 godina. Zvuči kao idila, ali na snimci to izgleda kao da mučimo vlastito potomstvo. Čak razmišljamo o glazbi iz horora da montiramo video čisto iz zabave ako djeca zaborave. I tako, mokri, sretni, puni pijeska i zemlje, krećemo kući.
Kod kuće ulazim u kupaonu i dočeka me - krunski dokaz mog mentalnog i fizičkog raspada: menstruacija. Na sivim hlačama. Ravno na guzici. Pitam se koliko sam vremena provela hodajući tako po kvartu. Koliko je ljudi vidjelo? Koliko se njih molilo za mene? I tako- još jedan dan u životu moderne žene koja se trudi preživjeti svaki novi dan.
Na kraju dana, zaključujem:
Djeca pamte sve što im obećaš.
Muž nikad nije na tvojoj strani kad treba biti.
Nosi crne hlače. Uvijek.
