Dijete sebe doživljava na način da je pola njega majka, a pola njega otac. Čak i djeca koja odrastu s razdvojenim roditeljima, biološki osjećaju tu podjelu. Iako drugi roditelj nije prisutan onoliko koliko bi možda bio da je u braku, djeca svejedno imaju potrebu za njime.

Kao i u odgoju djeteta općenito, tako je i u procesu razvoda sva odgovornost na roditeljima. Roditelji su primarna i vrlo bitna okolnost za dijete iz koje ono uzima što mu se sviđa, prilagođava se situaciji i nastoji ugoditi roditeljima jer su mu roditelji centar svijeta. Ako razvod nije bio sporazuman, često dolazi do velikih poteškoća u odnosu između roditelja koje se odražavaju i utječu na cjelokupni razvoj i ponašanje djeteta. Da istaknem: i kada je razvod sporazuman, šok nije nimalo manji, ali su roditelji tada više usmjereni na brži oporavak i dobrobit djeteta.

Ono što roditeljima odmaže u bržem oporavku je okrivljavanje drugog partnera, samookrivljavanje, inzistiranje na povratku na staro, strah od nepoznatog i novog, strah od samoće, nisko samopouzdanje i strahovanje za dijete.

U podlozi svega ovoga leže uvjerenja da je brak jedan, da partneri nikada ne odlaze, da će nas društvo odbaciti, da dijete ne može normalno funkcionirati kada su roditelji razvedeni, da nas razvod određuje i da zbog njega ne vrijedimo, da smo krivi i da smo mogli zadržati partnera. Ovakva su razmišljanja u potpunosti normalna i nisu nimalo čudna, no kada dođe do životne prekretnice, ako ne radimo na promjeni ovakvih razmišljanja, bit će nam sve gore pa ćemo paralelno s time biti i loša okolnost za svoje dijete.

Neprestano žaleći, priželjkujući drugačije i ne prihvaćajući novonastalu situaciju zapravo postajemo sve nesretniji. A kada smo loše, ne vidimo svoje sposobnosti, ne vjerujemo u uspjeh, imamo manju kontrolu emocija, razvijamo pesimističnu percepciju budućnosti, rastreseni smo, bezvolji i slično.

Ako se ne bavimo sobom i svojim oporavkom, ne možemo biti sigurna luka djetetu. Tako može doći do otuđenja djeteta od roditelja koje je posljedica emocionalne manipulacije djeteta od strane jednog roditelja i njegovog neprihvaćanja razvoda. Također, ne možemo prepoznati djetetove emocije niti razgovarati o njima, ne možemo učiti dijete regulaciji emocija, poticati na donošenje odluka kojima će biti zadovoljno, poticati njegovo samopouzdanje i samopoštovanje i tako dalje.

I vraćam se na početak: ako roditelj vjeruje da je kriv, da je partner kriv jer je donio drugačiju odluku od očekivane, ako vjeruje da je dijete jadno u ovome, onda će se roditelj tako i ponašati. Ukoliko razvod tumači kao svoj neuspjeh i poraz onda će teško mijenjati način na koji se ponaša i ono o čemu razmišlja.

Tako će rečenica 'Ja bih tatu/mamu' pogoditi najdublje kutke srca jer će roditelj misliti da je nešto dužan, da je kriv što drugog roditelja nema, da je dijete emocionalno zakinuto, da treba spašavati i nadomještati ulogu drugog roditelja… Ako roditelj napravi odmak, uzima vrijeme za sebe, osvještava svoje sposobnosti, vjeruje da može uspjeti, želi održavati zdrav odnos s bivšim partnerom i vjeruje da razvod nije sramota, moći će reći: 'Mame/tate nema. Mogu li ti ja pomoći ili utješiti te?'

Razvod može biti prilika za učenje da izbori koje donosimo mogu biti prilika za sreću. Da ne trebamo trpjeti loš odnos već iz njega izići i njegovati druge odnose. Da nas tuđe ponašanje ne određuje već da možemo iz njega učiti. Da vrijedimo unatoč tome što se nekome u nekom trenutku nismo svidjeli.

Tekst: Sara Novak

Foto: Shutterstock