Unatrag neko vrijeme često nam u učionicu dolaze roditelji s učenicima koji vrlo teško vladaju svojim zadaćama i obvezama. Prvi problem se, prema njihovim pritužbama, javlja u 5. razredu, međutim, problem s otežanim svladavanjem školskog gradiva i obveza može se prepoznati puno ranije. Početkom 3. razreda školsko se gradivo uvelike mijenja. Najviše u predmetima kao što su priroda i engleski jezik. Matematici i hrvatskom jeziku otpočetka se pridodaje velika pozornost, dok priroda i engleski jezik vrlo naglo dođu s predmeta, koji se lako savladavao samo slušanjem na satu, do predmeta koji treba dodatno učiti i kod kuće.

No od početka školovanja, bez obzira na lagano svladavanje školskog sadržaja u nižim razredima, treba zauzeti ozbiljan stav prema ispunjavanju školskih zadataka.

Dapače, već je u vrtiću važno uvoditi djetetu pravo izbora. Dopustiti mu da se osjeti odgovornim za nešto veće od njega. Iako se to u roditeljskim očima čini kao mala i nevažna stvar, davanjem izbora dijete će shvatiti i naučiti da je njegov odnos prema njegovu vlastitu životu i potrebama – važan. To su sitnice poput biranja odjeće za vrtić, igračaka koje nosi taj dan, odabir obuće ili spremanje igračaka.

Što znači izbor?

Dati pravo na izbor zapravo je uvod u dječje funkcioniranje. Kada je vrijeme pospremanja nakon igre, roditelj će uglavnom imperativom izraziti kako se igračke moraju spremiti. Međutim, ako se promijeni samo jedna stvar, situacija se shvaća potpuno drugačije.

Nabavite dvije kutije različite boje i dajte djetetu na izbor u koju kutiju taj dan želi spremiti igračke. Na taj način djetetu nećete otvoriti prostor za negodovanje, nego ćete mu dati na izbor dvije mogućnosti i ono će se baviti odlučivanjem između te dvije mogućnosti, a ne negodovanjem. Ono će se osjećati važno i smatrat će da nitko drugi to ne radi dobro osim njega.

Tako uvodimo i sve ostale izbore, na primjer, izbor između nekoliko vrsta odjevnih kombinacija, igračaka za vrtić, pri izboru doručka itd.

Prvi izbori po pitanju škole kreću pri kupnji bilježnica, olovaka, torbe i ostaloga školskog pribora. Dijete koje dolazi u prvi razred mora naći svoje mjesto, kako u učionici tako i među prijateljima iz razreda. To je situacija koja mu nije nimalo laka te je važno da ono bude emotivno zadovoljno i samopouzdano.

Pritom mu veće samopouzdanje ne daju niti lijepe olovke, torba, školski pribor kojima se predstavlja u novoj sredini, nego činjenica i svjesnost da je samo donijelo neki izbor te da je samim time sposobno i za ostale zadatke koji ga iščekuju u novoj sredini.

Prve zadaće Prve obveze s kojima se dijete susreće u školi su čekanje u redu, slušanje učiteljice i boravka na jednome mjestu izgledno vrijeme, uloga redara te pripremanje i spremanje dvorane za sat tjelesnog. Prvo plugodište najčešće prođe u učenju kroz igru, kao i pripremama za ocjene u drugom polugodištu. Zadaće koje se nose kući uglavnom su zanemarive. Međutim, je li to razlog da se roditelj postavlja prema tome kao da je nevažno?

Ne. Morate si osvijestiti da je škola djeteov 'posao' na kojem boravi većinu dana, daje sve od sebe, uči, gradi se, igra, stvara prijatelje, osjeća milijun emocija te procesuira sve misli u danu. Kako biste kao roditelj bili uključeni u djetetov 'posao', svaki dan odvojite sat vremena i razgovarajte s njim o školi, ali izvan konteksta domaćih zadaća, tijekom njegova i vašeg slobodnog vremena.

Tako će dijete stvoriti naviku da svakog dana barem sat vremena dodatno odvoji za učenje. Tako, kada dođu prave zadaće, ono neće biti pod stresom i neće imati otpor prema njihovu izvršavanju.

Roditelj treba kontrolirati domaće zadaće, ali ne kada dijete to vidi. Inače šalje poruku da mu ne vjeruje, a dijete tada neće niti samo sebi vjerovati. Uzmite 15 minuta vremena kad je dijete zaokupljeno nekom drugom aktivnošću pa provjerite kako je napisalo zadaću.

Ako primijetite nešto krivo, zamolite ga da vam pokaže što je bilo za zadaću te mu dajte priliku da samo uvidi svoje pogreške. Sve kreće iz kućnog odgoja. Ako se djetetu usadi važnost izvršavanja nečega što je započeto, tako će se odnositi i prema zadaćama.Koja je uloga pogrešaka?

pisanje zadaće
Marija Montessori je rekla: 'Poštujte dijete i kad napravi pogrešku, tako će je brže znati ispraviti.' Pogreške su krucijalni dio odrastanja svake osobe. U manjoj dobi dijete nije svjesno svojih pogrešaka, ali naše reakcije na njegove pogreške mogu biti pozitivne ili negativne.

Uvijek treba težiti pozitivnim reakcijama. Tako će se stvoriti povjerenje i dijete će shvatiti da u bilo kojem problemu može doći roditelju s pitanjima i tražiti pomoć.

U svome se poslu često srećem s roditeljima koji nemaju razumijevanja za pogrešku, s tim da tu osobinu uopće nisam stigla prepoznati u samom roditelju. Djeca roditelja tih osobina često su  nesamopuzdana, anksiozna u učenju i puna su otpora.

U takvim slučajevima radim na samopouzdanju kroz učenje, a tek potom na ovladavanju gradiva djetetovim maksimumom. Ocjena nije prioritet u tom slučaju, već osjećaj djeteta da može pogriješiti i dalje biti uspješno. Ne postoji savršen čovjek pa tako ne postoji ni savršen učenik, odnosno dijete.

Kako organizirati vrijeme pisanja zadaće? U periodu smo kada kreću zadaće kod kuće. Do sada smo već usvojili važnost izbora, vrijeme za školu u samom domu te pravo na pogreške. Sada sve treba ukomponirati u samostalno pisanje domaće zadaće.

Važna misao vodilja je da je vaše dijete osoba koju kroz cijelo djetinjstvo pripremamo za odrasli život. Prvo ćete djetetu dati pravo izbora kada želi pisati zadaću. Vrlo je važno da je ono u tom trenu emotivno zadovoljno. 'motivno zadovoljno dijete je magnet za uspješni razvoj',  rečenica je koju stalno treba imati na pameti.

Ako djetetu treba odmor nakon škole, treba poštovati tu želju, međutim, to ne znači da ne postavljate granice kao roditelj. Djeca trebaju granice. Pogotovo ako se radi s djecom koja imaju poremećaje u pozornosti ili hiperaktivnost. Njima red i granice ulijevaju sigurnost.

Možete mu ponovno dati pravo izbora pitanjem: 'Želiš li pisati zadaću odmah nakon ručka ili se želiš prvo odmoriti?' Ako je dijete zaželjelo odmor, vi ćete opet ponuditi granice i reći: 'U redu, želiš li pisati zadaću u 15 h ili u 16 h?'

Aktivnost koja se dogodi u vrijeme odmora neka bude djetetov izbor. Prvih nekoliko dana ili čak tjedana budite podrška, nudite izbor. Kada uđe u naviku, dijete će tako funkcionirati samo. U svemu tome naučit će da mislite na njega i njegove osjećaje, da ste tu kada god nešto treba, ali da vjerujete u njega kako sve može odraditi samo, kako se obveze, koje dolaze svaki dan, moraju redovito izvršavati te kako ima pravo na slobodno vrijeme uz školu.

Što ako je u pitanju dijete s teškoćama u učenju? Tijekom 3. razreda kristaliziraju se djeca specifičnih teškoća u učenju. Elementi se vide i puno ranije, međutim, djeca automatiziraju jezik do devete godine života. Ako dijete ima problem s automatizacijom čitanja tijekom 2. razreda, ne treba paničariti, već obratiti pozornost te započeti lagane vježbice kako bi spoznalo odnos slovo-glas-slog.

Glasovna analiza i sinteza trebala bi do perioda 2. razreda biti savladana. Ako nije, tijekom 3. razreda može se obaviti timska obrada koja će onda pokazati postoji li teškoća.

U tom slučaju često se događa otpor prema školi, suze, nepisanje zadaća itd. Dijete s teškoćama u svom školskome funkcioniranju treba još veću podršku. U školi i kod kuće. Jedan od brojnih primjera, koji se može preporučiti, podrška je u vidu rasporeda koji će dijete napraviti u paru s roditeljem.

Neka bude na velikom hamer-papiru, gdje će pisati raspored za cijeli dan, školske i izvannastavne aktivnosti. Posebno mjesto u rasporedu neka ima vrijeme za učenje i pisanje zadaće. Djeca s teškoćama u učenju vole granice više nego djeca koja nemaju tu problematiku.

To je uputa koju dajem svim roditeljima koji dođu u AULU i funkcionira u 95% slučajeva. Važno je napomenuti da podršku treba i roditelj. Prvi korak je priznavanje da dijete ima određeni problem, a nakon toga je praćenje uputa i savjeta edukatora-rehabilitatora. Dati si prostora, vremena, shvatiti da ni roditelj nije savršen. I to je u redu.

Kad sumiramo sve, biti roditelj danas nije lako. Vremena su se promjenila, rađaju se djeca nove svijesti. No jedno je istina, ništa nam nije došlo niti nam je dano jer ne možemo izdržati. Upravo suprotno. Svako dijete zna kome je došlo još puno prije negoli se rodilo. Na nama je samo da mu pokažemo kako je učinilo savršen izbor.

Tekst: Anja Rendulić, apsolventica defektologije, Montessori pristupnik za djecu s teškoćama, Aula - pomoć u učenju

Foto: Shutterstock