Sigurnost, stabilnost i predvidljivost u vlastitom domu ono je što svako dijete prvo treba. Dijete treba osjećaj pripadnosti u svojoj primarnoj zajednici. Iznimno je važno da dijete osjeća da ima "sigurnu luku“ u svojoj obitelji bez obzira na to što se događa vani. Ta sigurnost prvenstveno se ostvaruje kroz primarni odnos (roditelj – dijete), izgrađen na povjerenju. Dijete čiji je roditelj dostupan, u smislu da je prisutan, da ga vidi, uvažava i zadovolja njegove potrebe, puno će lakše prihvatiti bilo koju promjenu i stresnu situaciju (kao što su aktualne - polazak u vrtić/školu i korona). Dakle topao primarni odnos i osjećaj sigurnosti u svojoj obitelji mogu značiti presudne razlike u ovakvim neizvjesnim situacijama.

S obzirom da smo zbog koronavirusa u situaciji u kojoj ni odrasli nemaju kontrolu i predvidljivost, tada je važno djetetu dati do znanja da odrasli (stručnjaci) rade sve što mogu da riješe tu situaciju. Na ovaj način se odgovornost i briga prebacuju na odrasle, kako dijete nebi nosilo teret neizvjesne situacije na svojim leđima.

Sljedeća važna stvar odnosi se na utjecaj roditelja i njegovih osjećaja na dijete. Kada roditelj osjeća silan strah oko polaska u vrtić/školu, on to prenosi na dijete koje tad osjeti da tu nešto nije u redu. U takvoj situaciji će dijete vrlo vjerojatno otvoreno pokazivati otpor, ili u protivnome zadržavati neugodan osjećaj u sebi, što je opet apsolutno nepoželjno . Obzirom da u ovoj situaciji s koronom postoje realni strahovi i prouzročeni problemi, ono što roditeljima može pomoći su: razgovor s bliskom odraslom osobom, razgovor sa stručnom osobom, fokusiranje na moguća rješenja, a ne probleme, različite tehnike opuštanja (od sporta do meditacije, ovisno što kome pomaže).

Treći dio odnosi se na komuniciranje s djecom o konkretnoj situaciji.

U najboljoj namjeri da zaštitimo dijete, nekad mu uskraćujemo informacije koje bi trebalo znati. Ono zašto bi dijete moralo raspolagati tim informacijama je sljedeće: kada nastupi neka situacija koja je van kontrole odraslih (kao pandemija) ili koja je jednostavno neugodna za sve, dijete osjeti da nešto nije u redu. Ukoliko do njega dopiru polovične informacije, dijete može osjećati strah od neizvjesnosti, pripisivati krivnju za neki događaj sebi, razmišljati o još gorim mogućim scenarijima. Zato je važno djetetu dati prilagođene, ali točne informacije. Bitno je biti dostupan za dijete i odgovoriti na njegova pitanja oko konkretne situacije. Nipošto ne treba izbjegavati ovu temu ili obećavati neostvarivo (kao npr da više nitko neće oboljeti).

I jedna od daleko najvažnijih poruka: Dijete treba uključiti, informirati, poticati na pranje ruku i slično, ali ni u kom slučaju prebacivati odgovornost na njih rečenicama poput "Ako budete dobri/ako budete poslušni nećete oboljeti/nitko od nas neće oboljeti“.

Dakle ono što je odgovornost odraslih u ovoj situaciji je da, prilagođeno dobi, daju djetetu odgovore na njegova pitanja, da im daju utjehu, nastave s njihovim uobičajenim aktivnostima kod kuće i brinu o sebi (svojim osjećajima i stanju).

Tekst: Glorija Peranić; više savjeta za odgojne izazove potražite na Edukatorica za odgoj mrežama: Instagram, Facebook ili mailom edukacijazaodgoj@gmail.com

Fotografija: Shutterstock