Što me je naučila korona? Više – manje ništa!

Biti mama i biti zaposlena žena veoma je teško. Ja sam žena koja ne može bez posla i bez karijere. Ne mogu ni bez majčinstva. Lavica je najbolje i najvrjednije što se dogodilo u mom životu, i ona je na broju jedan moje liste prioriteta, obaveza i razonode. Ona je sve. Ne želim zvučati kao klišej, ali ona je moje sunce, moj mjesec, moje zvijezde, moje nebo i moj svijet. S druge strane, ja sam žena koju zanima puno toga, ne samo i isključivo majčinstvo. Zanima me poduzetništvo, i obećala sam sebi da ću jednoga dana uplivati u te vode, zanima me napredovanje na poslu, zanima me dobra knjiga, dobar film, izleti u prirodu kao i daleke destinacije, uživanje u jelu i piću, zabave, kave i druženja. Svestrana sam. Nije da se hvalim, samo jednostavno ne mogu sebe zamisliti isključivo kao majku 0-24h. No, majčinstvo je neke stvari stavilo na čekanje, jer beba je stvarno full-time job. Biti mama i biti zaposlena, i još k tomu u doba korone, raditi od doma, veliki je izazov. Najveći koji mi se stavio na put do sada. Suprug ima iznimno odgovoran posao, pa sam uz sve to, kako to već biva, preuzela na sebe većinu obaveza u domaćinstvu. Najviše kuhanje.

On zaista nije patrijarhalan muškarac, i dobro se snalazi u svemu osim u peglanju odjeće i čišćenju zahoda. No, ja jednostavno brže i bolje odrađujem zadatke po stanu. Otvoreno priznajem i da vjerojatno bolujem od blažeg oblika OCD-a, pa kuhinja mora blistati i onda kada se u njoj svaki tren nešto kuha.

Počela sam raditi veoma mlada. Prvo su to bili nekakvi poslići preko učeničkog i studentskog ugovora. Trenirala sam kikiće plivanje u moru ljeti i na bazenu zimi, konobarila sam i radila u call centru. Odmah pri završetku fakulteta zaposlila sam se kao učiteljica talijanskog u jednoj gimnaziji, a zatim sam dobila priliku života, i hrabro krenula u – za mene tada – neistraženo polje marketinga. Ne mogu zamisliti da se ujutro mrzovoljno ne spremam za posao uz već hladnu kavu, da ne sjedam u auto, ne slušam voditeljicu na radiju, ne ulazim u firmu, ne pozdravljam ekipu, ne sjedam u svoj ured, ne otvaram laptop i ne radim. Volim raditi, volim stvarati, volim dinamiku svog posla. Volim i ljude s kojima radim i kojima se u poslu susrećem.

Trenutno takav dinamičan život moram staviti na čekanje do jeseni, do jaslica. Srećom, i dalje mogu odraditi većinu svojih zadataka od kuće, a kada je kritično mogu se zaletjeti do ureda. Nisu svi poslovi, a ni svi poslodavci, takvi kao moj, i znam da nemaju sve žene mogućnost birati kako i kada raditi. Kako bilo da bilo, radile iz ureda ili od kuće, bile sam svoj šef ili imale šefa, ženama je u poslovnom svijetu teže nego muškarcima. Jesmo li same za to krive? Radi li se o našem poznatom sindromu ”Pusti ja ću!” ili je nešto drugo u pitanju? Ne znam. Znam samo da biti mama i biti zaposlena nije lako. Biti mama i sanjati velike snove o karijeri i poduzetništvu, zvuči nerealno. Možda i bahato. Zapravo se kao zaposlena mama susrećem često i s predrasudama. Ako radiš, a majka si, nešto sigurno radiš loše. Ne možeš biti u svemu dobra. Mama mora biti uz dijete. Tatu se, bez obzira na to što se vremena polako mijenjaju, ipak drugačije gleda. Pa i onda kada djeca idu u jaslice, vrtić i školu, većinom je upravo majka ona koja uzima bolovanje kada se kikići razbole. Kako i kaže ona glupa reklama za Lekadol: gdje je drama tu je mama. A gdje je tata? Tu nema citata.

Obećala sam sebi, a i svojoj goroj polovici, da će mi naša mala obitelj UVIJEK biti na prvome mjestu. Prihvaćam i nered i prašinu i dostavu umjesto kuhanog ručka s vremena na vrijeme jer su važniji igra, osmijesi i sreća. Ali ne prihvaćam da zbog majčinstva sebe i svoje snove zanemarim. Znam da sam najbolja mama svojoj djevojčici, samo ona i ja, zapravo, znamo sve što smo prošle od trudnoće do dana današnjeg zajedno. Nitko, ali NITKO, mi nema pravo soliti pamet o tome kakva sam majka. Najbolja sam. I zaposlena sam, i bit ću zaposlena. To me čini sretnom, a samo sretna i ispunjena žena može biti isto tako sretna i ispunjena majka!