Proteklih sam mjeseci bila zaokupljena pričaonicama, predavanjima, dječjom glumom, nastupima i uvježbavanjima te nekako duboko u sebi željela predah. Prvi se predah dogodio u veljači kada me bolest praćena temperaturom primorala da malo zaustavim svoj svijet. Trajalo je svega četiri dana i činilo mi se da traje godinama, a do kraja veljače pokušavala sam sustići sve propuštene obveze. Osjećala sam se krivom što sam bila bolesna. Iako sam s temperaturom 38 radila kod kuće sve kao i da sam zdrava, jer moj sin od tri godine ne zna što je bolovanje, smatrala sam da su moje obveze važnije od mene same. Kamo nas je taj užurbani svijet odveo da smo počeli tako razmišljati? Taman kad smo pretrpali svoje dane svim obvezama, zakucala je globalna pandemija – Kuc! Kuc! Ima li koga? Imate li malo vremena za mene?

I što sada? Pobjeći nemamo kamo. Možemo samo ostati i čekati. Moramo pauzirati svoj život na nekoliko minuta, sati, dana, i možda mjeseci. Posljedice će biti značajne. Blagajne privatnika i slobodnih umjetnika će odmah biti na udaru, a posljedično i državne blagajne te svi čije plaće o njima ovise, pa tako i meni, učiteljici. Svi naši projekti oko kojih smo se puno trudili, otkazani su. Putovanja se odgađaju, planovi se mijenjaju... Život staje.

Sunce se smije, proljeće je u punom jeku, parkovi i šume nas zovu. Ionako nemamo kamo. Na polici me čeka čitava hrpa predivne stručne literature o dječjoj psihologiji i razvoju koju jedva čekam pročitati. S obzirom na to da vrtići ne rade, a ja na posao moram stići, došli smo k baki i djedu koji su uspjeli dobiti slobodan dan i reorganizirati posao pa se družimo i ostajemo na prespavancu, a baka će sutra skuhati ukusan ručak i čuvati unuka pa dolazim na gotovo nakon posla. Započinje nastava na daljinu i kao razrednica i učiteljica jako sam uzbuđena jer ćemo biti primorani koristiti sve digitalne alate i resurse i sigurna sam da će nam se mnogi od njih svidjeti te ćemo ih i dalje nastaviti koristiti kad ova pandemija prođe. A proći će. Veselim se tome što će učenici biti veliki odgovorni ljudi koji će imati priliku dokazati se kao vrsni digitalni stručnjaci te u tome pobijediti i mnoge svoje učitelje. Veselim se mnogobrojnim pozivima i porukama koje ću u idućim danima razmijeniti s meni dragim ljudima brinući se za njih i njihovo zdravlje te usput pričati o komarcima u proljeće, jakom ožujskom suncu, tržištu nekretnina i odgojnim metodama koje ne djeluju. Sigurna sam da će mi ovo povlačenje iz svakodnevice donijeti inspiracije i za mnoge nove priče i pričaonice. Poučena iskustvom znam da je svaki problem odlična prilika za promjenu i rast. Život i je sve što nam se događa putem, i ono dobro i ono loše. No, što je zapravo loše? Ostati doma sa svojom obitelji? Ovisno o tome na što stavimo naglasak, problem može biti blagoslov.

Tekst: Danijela Miklec, učiteljica, kolumnistica, voditeljica Fora priča za djecu svih uzrasta, vlasnica zeca BEzaBU