Djeca pokazuju svoje osjećaje, a mi ih ušutkavamo i ukalupljujemo

Majka sam i učiteljica. Nalazim se u dvije uloge važne za razvoj djetetovih vrijednosti, stavova, modela ponašanja i osjećaja koje ima. Iako sam završila fakultet, najveći sam dio svog razvoja mogla zahvaliti brojnim pročitanim knjigama i predavanjima izvan sustava obrazovanja. Interes za dijete povećao se kada sam i sama postala majka i shvatila koliko su djeca zapostavljeni članovi društva. Ona često bolje razumiju svijet u kome živimo od nas samih. Puna su energije i entuzijazma. Kada su sretna - skaču i vrište, ako su ljuta - viču, bacaju se na pod ili grizu. Pokazuju svoje osjećaje, a mi odrasli ih putem ušutkavamo i ukalupljujemo.

Djeca koja se pripremaju za odlazak u prvi razred škole uzbuđena su i sretna. Vesele se školi i svemu što ih očekuje. Nakon nekoliko mjeseci, krajem prvog razreda, velika većina djece više ne voli ići u školu. Kada svoje petaše pitam vole li ići u školu, jednoglasno zabruje: “Ne!“

Nije ni čudo da ne vole. Do jučer su se u vrtićima igrali i stvarali, a sada u školama sjede u klupama nekoliko sati. Pišu, računaju i tek ponekad kreativno stvaraju ili igraju graničara. Jedva dočekaju sat tjelesnog odgoja, likovne kulture ili neku izvannastavnu aktivnost na kojoj  sjede u krugu i izrađuju razne predmete od recikliranog materijala. Gdje je nestala igra pitaju se djeca, pitaju se roditelji, a pitaju se i brojni učitelji.

Neki mi je dan kolegica ispričala kako njena prvašica voli učiteljicu iz vjeronauka jer se s njima na satu igra lutkarskih predstava. Svoju učiteljicu, kako joj je malena objasnila, ne voli, jer stalno moraju biti tiho i mirno sjediti.

Iz stalnog pokreta u pasivno sjedenje

Prelaskom iz vrtića u školu, djeca dožive stres. Prolaskom u više razrede od njih se očekuje još više discipline i mira. Kao roditelj i učitelj intenzivno razmišljam o školama u kojima se provodi neki oblik alternativne pedagogije. U takvim je školama igra i dalje vrlo važna kao alat u učenju. U državnim školama se nekada na tehničkome pililo i rezalo, danas se uči o strojevima i alatima. Moji učenici imaju najveće poteškoće zadržati pažnju 6. sat na tehničkome, prepisujući u bilježnicu što za idući sat treba naučiti.

Poslušna djeca nemaju velikih poteškoća s praćenjem takve nastave. Putem su negdje naučila da će dobiti pohvalu ako prate program i uklope se u zadano. Hoće li takva djeca biti budući inovatori? Na djeci je da pomiču naše granice, da ih dovodimo pred izazove, da im pružamo nova iskustva i doživljaje. Djeca su po prirodi znatiželjna. Samopouzdano dijete je glasno, aktivno, postavlja pitanja, suprotstavlja se, traži izazove i mašta. Budemo li u učionicama i dalje očekivali mir, tišinu i disciplinu, djeca će biti sve buntovnija. Javna je tajna da učitelji i profesori često svaku novu generaciju gledaju kao lošiju i razmaženiju. „Teško se s njima izlazi na kraj. Ne prihvaćaju opći autoritet.“ Zašto bi ga i prihvatili? Prihvaćamo li mi autoritete bez njihova preispitivanja?

Optimistična sam kad gledam novu generaciju učenika i mladih ljudi. Kreativni su, glume, pišu, izrađuju, imaju stotine pitanja o najrazličitijim temama. Vidim svjetlo na kraju tunela gledajući i mlade kolege. Sve je više onih koji uživaju u svome poslu, koji cijene i poštuju učenika kao sebi ravnoga te koji se trude osmisliti nastavu kako bi učenicima pružili dovoljan izazov i priliku za rast.

*************

Nove Fora priče za djecu održavaju se 28. 9. 2019.

Vjerujemo da djeca već jedva čekaju čuti nove priče koje predstavlja Danijela Miklec. Sljedeći termin je u subotu 28. 9. od 10 do 10.45 u Relax Kids 4 All centru u Kukuljevićevoj 15 u Zagrebu (nedaleko Britanca). Prijave su obavezne na mejl: foraprica@gmail.com ili u inbox FB Fora priča stranice. Broj mjesta je ograničen.

Tekst: Danijela Miklec, učiteljica, kolumnistica, voditeljica Fora priča za djecu svih uzrasta, vlasnica zeca BEzaBU

Foto: Profimedia