Intervju s Draganom Aleksić: 'Roditelji su prva linija podrške svojoj djeci'

Dragana Aleksić profesionalno se bavi coachingom od 2010. godine, a obiteljskim od 2015. i zasad je jedini Family coach u Srbiji, a možda i u regiji. Završila je NLP Master edukaciju, Wingwave i PCM coaching, i kreirala program za roditelje – Umjetnost komunikacije s djecom. Zajedno sa sinom prošla je razne zanimljive faze koje su joj uz NLP (neurolingvističko programiranje) i coaching edukaciju dale brojne uvide i alate i koji su joj pomogli kao roditelju te je svoj profesionalni život usmjerila na pružanje podrške obitelji. U intervjuu nam otkriva kako roditelji često ne vide neke očigledne stvari jer su pod velikim pritiskom i nose teret odgovornosti, ali kada shvate kako i mala promjena u tome na koji način nešto kažu donosi pozitivan rezultat, veoma se ohrabre i otvoreni su za još rada i spoznaja.

Mislim da su roditelji danas previše bombardirani raznim informacijama na temu roditeljstva i odgoja, koje se često predstavljaju „dramatično“ – ako uradite ovih10 stvari vaše dijete će biti.., nikako ne radite ovih 7 stvari jer ćete..., ako ovo do sad niste uradili, pogriješili ste... A, tu su naravno uvijek i savjeti iz okruženja, što od već iskusnih mama, što od svih ostalih koji sebi daju za pravo da dijele savjete. Ono što usput svi nekako zaborave je da je svako dijete individua za sebe, kao i sami roditelji, i da se svi razlikuju po nekim karakteristikama. Dakle, nema univerzalnih i šablonskih rješenja, jer ne odgajamo robote već male ljude. Ovako predstavljeni modeli odgoja zapravo roditelja udaljavaju od njegove suštine - iskrene unutrašnje potrebe da se djetetom bavi na svoj prirodan način, da prati i razumije svoje dijete. To je važno jer tako može primijetiti što djetetu (ne) odgovara i što (ne) daje rezultate, pa da s tim ili nastavi ili promijeni pristup. Također, ovi „ili jesi ili nisi“ savjeti, roditelje stavljaju stalno u poziciju da se preispituju, da vide uglavnom greške kod sebe ili djeteta, i zbog toga često mijenjaju odgojne pristupe i principe i uz to se osjećaju veoma nesigurno. Tako se gubi najvažnija stvar u roditeljstvu – dosljednost.

Je li istinita ona dobro poznata tvrdnja: "Malo dijete - mala briga, veliko dijete - velika briga"?

Kod mene se pokazala kao vrlo točna, jer kako dijete raste, tako se povećavaju i mijenjaju vrste briga s kojima se roditelji suočavaju. Sreća je što se sve to ipak događa postupno, pa se navikavamo na vrstu i obim „iznenađenja“. Naravno, znam mnogo roditelja kod kojih se ova tvrdnja pokaže potpuno suprotna i da se oni opuštaju kako dijete raste. Sve zavisi od tipa roditelja i djeteta.

Koliko posvećenost roditelja utječe na djetetov sveukupni razvoj i odrastanje? Jesu li roditelji uopće svjesni svoje ogromne uloge u dječjim životima?

Mislim da jesu, samo im nedostaje konstruktivna podrška, novi pristupi i mrvica hrabrosti. Često je preveliki pritisak iz okruženja koje nameće određena kruta ponašanja i djeci i roditeljima. Također je jedna od ključnih tema na mojim radionicama kako odustati od, sada već zastarjelih, modela komunikacije i prihvatiti nove. Kada je posvećenost u pitanju najvažnije je promatrati svoje dijete, zaista vidjeti kako reagira na roditeljske zahtjeve, koji pristup daje rezultat, a kada dolazi do konflikta. Taj proces uviđanja i razumijevanja da se svi razlikujemo, roditelju daje priliku da isproba nešto novo. E upravo ovog novog se ljudi i „plaše“, jer misle da ako „popuste“ djetetu da će se čitav roditeljski sustav urušiti. Dakle, napomenjem, roditelji ne trebaju mijenjati svoj odgojni model (posebno ako funkcionira), ne trebaju mijenjati svoj stav, ličnost, karakter, već SAMO NAČIN na koji su nešto rekli. To je najmanja moguća promjena koja je na nivou ponašanja i navike. Umjesto da godinama stvaraju pritisak sebi i djetetu govoreći mu - Ma, ne zanima me ništa! Idi u sobu i uči, to je tvoja jedina obaveza!, mnogo je korisnije da kažu – Što ti je najzanimljivije u tom predmetu? Što si novo naučio? Pročitaj mi da i ja nešto novo saznam... ili Koji dio ti zadaje muku? Gdje si zapeo, daj da vidim, možda se ja nečeg sjetim! Ovako šaljemo poruku da smo tu za dijete, a i dalje ga usmjeravamo na rad i učenje, s tim što mu usput „dajemo“ i pozitivnu emociju.Ja uvijek naglašavam da su roditelji prva linija podrške djetetu, a to znači da dijete u svakom trenutku zna da je roditelj tu za njega, da će ga razumijeti. Tako se gradi most povjerenja.

Koje su vam radionice najposjećenije? Javljaju li se polaznici naknadno s dodatnim pitanjima ili s rezultatima koji vam daju potvrdu da se isplati uložiti u edukaciju i potruditi se?

Roditelji koji prvo dođu na „Umjetnost komunikacije s djecom“ obavezno se prijave i na radionicu o dječjem bijesu, i obrnuto. Razlog je što na radionicama roditelji odmah mogu uočiti gdje se ne razumiju dobro s djetetom, i dobijaju vrlo konkretne komunikacijske alate koje mogu isprobati istog dana. Vrlo često već sutradan dobijam od njih informaciju da to što su promijenili stvarno djeluje, daje željeni rezultat, toliko je efikasno. To je važno jer se tako motiviraju da nastave u pravcu za koji su prepoznali da je bolji i za dijete i za njih. Također, roditelji premalo koriste pozitivnu neverbalnu komunikaciju, jer misle da trebaju „trenirati strogoću“, a upravo ona u djeliću sekunde može promijeniti tijek razgovora na bolje.

Koliko obrasci ponašanja naših roditelja remete odgoj naše djece, jesu li ih ljudi svjesni?

Roditelji su ti koji postavljaju pravila i granice djetetu, oni odlučuju koliko će u nečemu biti striktni, a koliko fleksiblini. Ako su granice postavljene u razumnim okvirima, bit će im lakše da ostanu dosljedni. Kao što sam na početku rekla, roditelji su pod velikim teretom odgovornosti jer su svjesni da oni oblikuju život svog djeteta i ne daju sebi prostora ni za kakve greške. S druge strane bake i djedovi već imaju ovu vrstu iskustva, svoju su djecu već izveli na put, i kod njih je želja za uživanjem s unucima mnogo veća od pritiska koji stvaraju pravila. Oni iskustveno već znaju da ne mora sve biti „sveto slovo“, i upravo tu i nastaje nerazumijevanje između njih i njihove djece. Najbolje je razgovarati i dogovoriti se od kojih pravila se ne odstupa, najbolje je da su to ona koja su u najvećem interesu djeteta – sigurnost i zdravlje. A, to hoće li dijete pojesti sladoled više kod bake ili nije odspavalo popodne jer su bili u parku, ipak nije prostor za gubljenje živaca. Svi smo mi s našim bakama i djedovim uživali u ovim malim radostima, pa se nismo „pokvarili“.Ima međutim situacija da su roditelji vrlo svjesni senzibiliteta svog djeteta, da ga prate i prilagođavaju aktivnosti kao i odgojne modele, jer su prepoznali da dijete na to bolje reagira, a da su bake i djedovi u čudu što su tako „popustljivi i idu niz dlaku djetetu“, i daju „savjete“ kako bi oni to drugačije „riješili“. Ovdje sam na strani roditelja i apsolutno podržavam njihovu potrebu da prate dijete. Kako reći bakama i djedovima da se ne miješaju? Računajte da to nekada može biti teško, jer neki će razumijeti, a neki ne, neki će nastaviti po svome samo zato što vjeruju da znaju bolje od svoje djece... Na roditelju je da kanalizira i prati u kojoj mjeri ponašanje baka i djedova remeti dijete, pa da shodno tome drugačije organiziraju vrijeme s njima.

Jesu li polaznici vaših radionica većinom majke ili dolaze i očevi?

Dolaze i pojedinačno i zajedno, mislim da je razlog organizacije čuvanja djeteta presudan, ali ono što mene posebno raduje je što dolaze i bake. I to samoinicijativno, jer prepoznaju generacijske razlike između njih, njihove djece i unučadi, a osjećaju potrebu da se prilagode!

Koje od tehnika koje ste završili vam se čini da najbolje mogu pomoći u komunikaciji s djecom i razumijevanjem njihovih potreba?

Upravo sve zajedno, jer daju razne pristupe i brojne praktične alate. NLP kao komunikacijski model pomaže da razumijemo misaone procese, daje mnogo praktičnih rješenja kako pričati i biti shvaćen, kao i kako mi da razumijemo sugovornika. Coaching s druge strane daje model kako posebno konstruiranim pitanjima utjecati na motivaciju i pozitivne emocije kod sugovornika, što je posebno važno za razgovore između roditelja i djece. I na kraju, PCM coaching model omogućava da prepoznamo ponašanja u stresu i roditelja i djece i načine za efikasno rješavanje ovog stanja.

Nedavno su mnoga djeca prvi put krenula u vrtić? Možete li izdvojiti nekoliko savjeta za roditelje te djece kako bi adaptacija na novi ritam života protekao što bolje?

Ljubav, strpljenje, smirenost, razumijevanje, i tako u krug. Polazak u vrtić je promjena za cijelu obitelj, međutim ovom promjenom mogu upravljati samo odrasli jer imaju i kapacitete i iskustvo. Ne može se očekivati od djeteta da se brzo i bez „problema“ privikne na vrtići ili bilo kakvu promjenu, nego mu se može pomoći da ona bude što lakša, bezbolnija... Nije novo, ali uvijek se vrijedi podsjetiti da što je roditelj smireniji, to će i dijete biti smirenije. Od toga kako reagira zavisi i kako će dijete prihvatati neke stvari... Međutim, čak i tada proces prilagođavanja može biti burniji, to će jednostavno zavisiti od tipa i senzibiliteta djeteta. Važno je razumijeti da polazak u vrtić više utiče na dijete nego na roditelja i da je on djetetu najveća podrška.

Očekuju li polaznici instant rješenja koja zapravo nisu moguća?

Nakon seminara polaznicima je jasno da svaka promjena kreće od njih, to jest da ako žele da njihovo dijete napravi promjenu u ponašanju i/ili komunikaciji, oni to moraju učiniti prvi. Djeca uče oponašajući nas, pa je roditelj najbolji primjer kako nešto može drugačije, bolje. To je vježba, jer treba usvojiti nove alate i već tu im je jasno da to nije instant rješenje nego kontinuirani proces.

Kako vama kao roditelju jednog 20-godišnjaka pomaže cjelokupna edukacija koju ste prošli i imate li skladan odnos sa svojim djetetom?

S obzirom da je moj sin imao već 13-14 godina kada sam započela NLP edukaciju, netko bi pomislio da sam debelo zakasnila s primjenom konstruktivne komunikacije. Na sreću, nikad nije kasno za željene promjene. Meni je prvo postalo mnogo jasnije kakve su razlike u prenošenju i razumijevanju informacija između mene i njega, kao i koji komunikacijski alati daju rezultat, a koje šablonske rečenice dovode do konflikta. Naravno da se dogodi i da se posvađamo, ali ono što je drugačije je što svaki konflikt promatram kao iskustvo u kojem sam nešto naučila, a i on. Nakon toga obavezno razgovaramo i on mi točno ukaže na dio koji je za njega bio okidač, a ja njemu na moj. I onda zaključujemo što smo iz toga naučili i mijenjamo stvari. Dakle, što želim reći? Poznavanje i primjena efikasnih komunikacijskih alata neće nužno spriječiti svaki nesporazum, niti je to jedini cilj, jer mi živimo realan život koji svakog dana donosi nove izazove i iskušenja, ali će nam pomoći da bolje razumijemo situacije i procese koji se događaju u komunikaciji. Upravo to su ona značajna iskustva iz kojih učimo šta daje rezultat, a šta treba mijenjati. Također, i samo dijete kroz ovaj konstruktivan pristup uči kako razgovarati i s roditeljima, ali i s drugima, da traži rješenja i pravi promjene.

Draganu Aleksić i njen rad možete pratiti na https://aleksicdragana.com/

Intervju s Draganom Aleksić vodila: Ivančica Tarade Foto: Profimedia, osobni album D. Aleksić