Zamislite ove scene iz svakodnevnog života. Dolazite po svojega petogodišnjeg sina na rođendansku proslavu njegova malenog prijatelja, te se unaprijed veselite zabavnim anegdotama s druženja koje će vam ispričati. Dočekuje vas neočekivani prizor: dok druga djeca veselo jurcaju po dvorištu sa slavljenikom, vaš sin u kutu dvorišta u društvu slavljenikove majke mazi obiteljskog psa i pritom djeluje poprilično sretno. Ili dolazite u vrtić po svoju kćer, a ona, umjesto da sudjeluje u grupnoj igri skrivača, sama sjedi u kutu prostorije te s puno zanimanja i pažnje prelistava veliku šarenu slikovnicu.

Moguće je da će zatečeni prizor u vama izazvati uznemirenost, jer imate sliku o svojem djetetu kao o izrazito društvenom i otvorenom djetetu (možda čak kao o „vođi čopora“), ili potajno smatrate da je zbog uživanja u takvim samostalnim aktivnostima unaprijed osuđeno na život prepun tuge i usamljenosti te da će se pretvoriti u samotnjaka i čudaka. Kako biste „riješili“ tu situaciju, svojemu djetetu organizirate i više nego ispunjen društveni život (u obliku svakodnevnih druženja, igranja, društvenih aktivnosti) te se čudite kako ono postaje nervozno, plačljivo i uznemireno. Istodobno, s različitih strana dobivate pouzdane informacije o tome kako vaše dijete stvarno uživa u druženju i igri sa svojim bliskim prijateljem ili sestričnom te kako se, makar više uživa biti u manjoj skupini vršnjaka, bez ikakvih problema uklopilo u svoju vrtićku grupu. Postoji li stvarno razlog za zabrinutost? Odgovor bi vas trebao umiriti: ne postoji, jer vjerojatno dijelite svoj život s djetetom koje bi se moglo okarakterizirati kao introvertirano.

Što je introverzija?

Dijete na svijet dolazi s urođenim aspektom vlastite osobnosti koji se naziva temperament. Prema spoznajama suvremene psihologije, ekstraverzija i introverzija predstavljaju osnovnu dimenziju ljudske osobnosti, te se osnivaju na urođenom temperamentu osobe. Ekstraverti se najbolje osjećaju u velikim skupinama ljudi, prodorni su te „ovisni“ o bivanju u društvu i uzbuđenjima koja ta druženja donose. S druge strane, introverti se doimlju manje otvorenima i društvenima (ali nikako asocijalnima), preferiraju samostalne aktivnosti te se najugodnije osjećaju u manjim skupinama. Introverzija nije isto što i sramežljivost, jer introverti svojim izborom više vole samostalne aktivnosti u odnosu prema društvenim, a sramežljivi ljudi društvene kontakte izbjegavaju zbog straha.

Introverzija kod djece

Sklonost introverziji i ekstraverziji moguće je primijetiti već od prvih dana djetetova života, pa se tako mali „introvertiranci“ pokušavaju udaljiti od velike količine svjetla, buke, pokreta i ljudi, dok se mali „ekstravertiranci“ tomu nastoje što više približiti i vidljivo u tome uživaju.

Djeca (ali i odrasli) koja su dominantno introvertna svoju energiju najvećim dijelom crpe iz svojeg unutarnjeg svijeta misli, emocija i ideja. Sklona su razmišljanjima i preferiraju samostalne aktivnosti koje im omogućuju mir i tišinu (kod djece predškolske dobi to se najčešće vidi u samostalnom igranju). U druženjima najviše uživaju u odnosima „jedan-na-jedan“ ili u manjim skupinama, uglavnom bliskih prijatelja.

Što takva djeca ne vole, a što vole?

Introvertirana djeca nisu sretna u situacijama ili aktivnostima koje ih previše stimuliraju. Osjetljiva su na gužvu, buku i previše istodobnih aktivnosti. Ako ne dobiju prigodu „napuniti svoje baterije“ time što će provesti neko vrijeme nasamo, mali introverti osjećaju se iscrpljeno, što se može iskazivati kao umor ili „živčanost“, te kroz fizičke simptome kao što su glavobolja i trbobolja. Također ne vole ni brzu promjenu aktivnosti.
Vole samostalno provoditi vrijeme kako bi istraživala svoje ideje, razmišljala ili se u potpunosti udubila u odabrane aktivnosti. Mogu se satima igrati, npr. izrađujući lutkarsko kazalište, i pritom su najsretnija i najopuštenija ako ih se pusti da u tome uživaju sami, bez prekidanja. Također vole svoje vrijeme provoditi u smirenoj, opuštajućoj okolini, bez previše vanjskih podražaja.

„Jake strane“ introvertirane djece: lijepo surađuju s drugima, pogotovo u odnosima „jedan-na-jedan“, počinju i održavaju dugotrajna (i malobrojna) bliska prijateljstva, fleksibilna su, neovisna, imaju dobro razvijene sposobnosti pažnje i koncentracije, imaju dobar uvid u sebe, odgovorna su, kreativna, otvorena za razmišljanje „izvan okvira“ i imaju analitičke vještine koje im olakšavaju snalaženje u kompleksnim situacijama.

Kako poduprijeti svoje introvertirano dijete?

- Ne pokušavajte ga pretvoriti u ekstravertirano dijete (nego ga u potpunosti prihvatite takvim kakvo jest, introvertirano i potpuno "normalno"). -Osigurajte mu dovoljno prostora i samostalnosti, te poštujte njihovu potrebu za privatnošću i osamostaljenjem (npr. dopustite mu da za sobom zatvara vrata svoje sobe). -Bez prosuđivanja ili zamjeranja prihvatite njegovu relativno malu potrebu za društvenim aktivnostima i susretima. -Dajte mu dovoljno vremena da promisli i odgovori na vaše pitanje, ne požurujući ga. -Ne "zatrpavajte" ga aktivnostima, događajima ili brzim promjenama koje mu otežavaju privikavanje na novu situaciju. -Poduprite ga u aktivnostima u kojima uživa.

Tekst: Ana Plazonić, prof. psihologije
Foto: Thinkstock