Prvo sam dijete rodila sa 33 godine, a o dojenju nisam tijekom trudnoće previše razbijala glavu niti se ikako pripremala. Kada sam došla kući iz rodilišta, nastao je kaos. Sve ono što sam najmanje očekivala. Mali je plakao, nije mogao povući mlijeko, bradavice su se uvukle, a ja sam krenula s izdajanjem i bočicom.

Moja prva beba se tako brzo navikla na bočicu da više nije bilo šanse da se nahrani iz moje dojke, nego, svaki put kada bi je prislonila na bradavicu, ona je počela urlati, valjda očekujući lakšu varijantu – bočicu. I, tako sam se počela redovito izdajati i davati svome sinu svoje mlijeko u bočici. Ubrzo, nije prošlo ni dva tjedna, zbog slabije potražnje, moga je mlijeka bilo sve manje pa je na velika vrata ušlo i adaptirano mlijeko, a naša je priča s dojenjem neslavno završila već nakon dva i pol mjeseca.

Kada sam analizirala gdje je puklo, shvatila sam da nisam imala pravu podršku. Moj je suprug tada, još manje upućen od mene u dojenje, smatrao da je to najjednostavnija stvar ikad, i da majka sve o tome zna te da je dojenje djeteta prirodna i spontana aktivnost. Nije se previše uključivao.

Kada sam ostala drugi put trudna, shvatili smo da u dojenju trebamo biti zajedno. Jer, nespavanje majke, plakanje bebe, nabrekle i bolne grudi, uvučene bradavice, sve to itekako utječe na naše opće raspoloženje, a samim time i na moju potencijalnu obeshrabrenost.

I odluku o tome da će naše mlađe dijete biti isključivo dojeno, donijeli smo zajedno, mjesecima prije negoli se rodilo. Kako smo proživjeli već iskustvo odustajanja, rekli smo jedno drugome – nema ovoga puta povlačenja. Izdržat ćemo baš svaku kušnju i prebroditi sve kritične točke, zajedno.

Za svaki slučaj, prije negoli sam otišla u rodilište, nismo se opskrbili ni bočicama ni sterilizatorom niti smo uzeli mliječnu formulu ‘za svaki slučaj nek’se nađe’.

Znali smo, kada dođem kući s bebom, ostat ćemo na milost i nemilost majci prirodi, laktaciji, mojim bradavicama i bebinoj upornosti, pa kako nam bude.

Nakon što sam rodila i dok sam ležala na odjelu babinja, gledajući svoje uvučene bradavice i čekajući da mi donesu bebu na podoj, već sam znala da će biti žestoko.

U to vrijeme bebe su nosili mamama nekoliko puta u danu, a moja je djevojčica baš svaki put bila već nahranjena i spavala je kao top. U dva dana možda sam je uspjela učinkovito staviti na prsa tri ili četiri puta, što je doista bilo premalo.

S grčem u želudcu došla sam s njom kući i sa zebnjom čekala kada će zaplakati i kada će početi borba oko hranjenja.

Mlijeko mi je u velikim količinama počelo navirati baš taj treći dan, kada smo došli kući. Koliko su grudi bile tvrde i bolne i koliko sam vremena provela pod vrućim tušem i masirajući se, nemjerljivo je s malom količinom sna koja mi je bila omogućena.

Suprug se tada uključio kao nevjerojatna podrška. Dok bih se ja tuširala i masirala grudi, a beba plakala od gladi, on bi je nosio po stanu i čekao da moje grudi omekšaju i da malena može povući koji gutljaj.

Onda bih je stavila na prsa, a njezino bi hranjenje završilo u nekoliko minuta. Naravno, kad joj je želudac bio jako malen.

Dok bi ona odrijemala pola sata, muž je pripremao obroke za mene, a ja bih s izdajalicom odvajala višak mlijeka koji bi dolazio. Da ne pričam o tome koliko su mi bradavice bile pune ranica jer nakon tri dana tempa dojenja svakih pola sata, toliko mi je bilo bolno staviti dijete na grudi da sam stiskala zube od boli.

Suprug je bio cijelo vrijeme prisutan, prematao je bebu, nosio je dok je plakala, meni pripremao hranu, brinuo se za starije dijete.

Moj je posao bio masiranje grudi, stavljanje obloga, izdajanje i hranjenje bebe. Ono što on nikako nije mogao. I tako smo se borili prvih mjesec dana dok se hranjenja nisu prorijedila na sat i pol.

Tek nakon tih prvih mjesec dana, mogli smo reći da smo uspjeli. No da nismo udružili snage i zajedno se borili, bočica bi nam bila suđena i s drugim djetetom.

Dojenje je ozbiljan posao, a podrška je od velike važnosti, pogotovo u prvim mjesecima dok beba ne uspostavi vlastiti ritam hranjenja i spavanja. Na kraju, dojenje mi je postalo užitak, zajedničko vrijeme s mojom bebom i dojila sam je do njezine 4. godine.

Tekst: Sanja Matasić

Foto: Shutterstock