U stanjima straha nastojimo se obraniti od prijetnje, na svjesnoj ili na nesvjesnoj razini pa mobiliziramo sve svoje obrambene snage.

Razvojni strahovi u djece

Strahovi su normalni tijekom razvojnih faza djeteta, a za svaku dob definirani su na drukčiji način te su im pokretači drugačiji.

Prvi mjeseci djetetova života: U odsutnosti odraslih osoba, pojavljuje se strah od potpunog uništenja (koji je djelomično povezan s objektivnom nemoći novorođenčeta da preživi u situaciji kada bi bilo ostavljeno). Stručnim rječnikom, ovaj se strah naziva i strah od dezintegracije. U drugoj je polovici prve godine života prevladavajući strah od gubitka važne osobe jer dijete još uvijek nije u stanju zadržati sliku bliske osobe kada mu nije u vidokrugu.

Druga godina života: Dijete počinje shvaćati da o njegovu ponašanju ovisi i raspoloženje bliske osobe, da može razveseliti ili rastužiti važnu osobu. U ovom razdoblju počinje strah od gubitka ljubavi važne osobe.

Od treće godine do školske dobi: Budući da se dijete suočava s raznim zabranama roditelja i odgajatelja, primarni je strah onaj od kazne, koji kasnije postaje strah od vlastite savjesti, što je preduvjet za razvoj osobe socijalno prihvatljivog ponašanja.

Kako se strahovi izražavaju?

Tijekom prve godine života: Dijete ne može verbalizirati svoje strahove, a roditelji ih uočavaju kroz dječje ponašanje te osjećaju da što je mlađe, ima manji kapacitet za podnošenje straha. No taj urođeni kapacitet roditelja za prepoznavanje dječjeg straha ima važnu ulogu u roditeljskoj skrbi.

Nakon treće godine života: Dijete može i verbalizirati svoje strahove, pa sada govorimo i o strahu od konkretnih osoba, stvari i pojava.

Strahovi imaju svoj sadržaj!

Treća godinaživota: Prevladavaju vizualni strahovi - dijete se boji  maski, nakaza, obilježenih ili jako starih ljudi, česti su strahovi od mraka, samoće, životinja.

Četvrta godinaživota: Još su prisutni strahovi od mraka, samoće, opasnih životinja, ali se počinju javljati i auditivni strahovi, na primjer od jakih i nepoznatih zvukova.

Peta godina života: Postupno iščezavaju strahovi od životinja, nakaza, ali rastu strahovi od konkretnih opasnih situacija: povreda, pad, ugriz psa.

Šesta godina života: Strahovi od natprirodnog, kao što su oni od duhova, vještica, zatim strah da je netko opasan, strah od gubitka u nepoznatom prostoru pojavljuju se oko šeste godine, strah od samoće počinje se manifestirati kao strah od smrti, krvi.

Sedma godina života: Kod djece se javljaju strahovi nakon gledanja TV-a, filmova, priča. Počinje se javljati i briga vezana uz odgovornost: da dijete ne vole, da kasni u školu, da nije naučilo.

Od osme godine života: Postupno nestaju ‘djetinji strahovi’, a djeca se počinju bojati realnih opasnih stvari i situacija.

Strahovi se razvijaju, a postupno jedan oblik straha prelazi u drugi. Strahovi jedne faze postupno nestaju i pretvaraju se u strahove nove razvojne faze i ne zahtijevaju stručnu pomoć.

Roditelji, prihvatite strahove svoje djece i ostavite prostor da se suoče sa svojim strahom (primjerice, dopustite djetetu da se povuče od nečega čega se boji i ne uvjeravajte ga da se nema čega bojati, nikako se ne izrugujte dječjem strahu). Dajte djetetu priliku i dovoljno vremena da se navikne na neku situaciju i na taj način savlada strah te ga nemojte gurati u situaciju koja mu izaziva strah (kao    bacanje u vodu djeteta koje se boji vode).

Često djeca svladavaju strah tako što ih neodoljivo privlače njima do tada zastrašujuće situacije. Neodoljiva privlačnost javlja se u vrijeme kada određeni strah počinje slabjeti, ali je još uvijek prisutan. Izlažući se postupno, za njega do tada opasnim situacijama, dijete stječe hrabrost. Roditelj takvo samoohrabrivanje treba omogućiti i dopustiti, na primjer, dijete koje se bojalo pasa ima neodoljivu potrebu prilaziti nepoznatim psima na ulici (potrebno mu je to, naravno pod kontrolom roditelja, i omogućiti).

Još nekoliko savjeta za roditelje:

  • Budite svjesni da se malo dijete, iako to ne može verbalizirati, boji i ne ostavljajte ga dugo samog.
  • U vrijeme kada djeca počinju verbalizirati svoje strahove, uvažavajte njihov dječji strah.
  • Nemojte posramljivati dijete zbog strahova, govoreći mu da se samo bebe boje, ili uspoređivanjem s drugom djecom.
  • Približite mu strahove na način da mu kažete kako ste se i vi bojali kada ste bili u njegovoj dobi.

Osim razvojnih, kod djece se mogu pojaviti i neurotski strahovi, koji ne prolaze spontano, najčešće je riječ o zaostalim strahovima iz prethodne razvojne faze, što zahtijeva stručnu pomoć.

Tekst: S. M.

Foto: Shutterstock