Jedna od najtežih životnih uloga je svakako ona roditeljska. Kao majka, suočena s različitim odlukama koje moram svaki dan donositi vezano uz svoju djecu, ponekad se osjećam kao pred zidom. Postoje one situacije u kojima bih najradije reagirala kao što je nekad reagirala moja majka, počela bih urlati i razbacivati se kaznama po kući, u nadi da će se moja djeca početi tresti od straha pred mojim 'strašnim' autoritetom i poslušati sve moje zahtjeve i direktive.

No tada se zaustavim, jednostavno ne ide. Zamislim krajnji rezultat 'svog urlanja' - ja sam ljuta, nisam dobila nikakvu zadovoljštinu nakon vikanja i kažnjavanja, djeca su pokunjena i tužna, i nije im jasno zašto sam se iznenada pretvorila u monstruma, svi smo udaljeni jedni od drugih, loše volje i frustrirani, i u konačnici - nisam postigla cilj, promjenu nekog njihovog ponašanja koje mi se nije svidjelo.

Naše roditeljske odluke i postupci često su ukorijenjeni u odgoju koji smo i sami prošli unutar svojih obitelji, svjesno ili nesvjesno. Neke stvari koje smo prošli s vlastitim roditeljima, kako dobre tako i loše, svjesno ili nesvjesno prenosimo na svoju djecu. Ako smo kao dijete doživljavali roditeljsko ignoriranje, nerazumijevanje emocija, velika je vjerojatnost da ćemo se i mi kao roditelji najviše boriti s tim problemima u davanju svojoj djeci.

Baš zato, uloga roditelja je prije svega osvještavati i rješavati svoje traume pa potom kroz 'osviještenoga sebe' davati se djetetu. I nije to kratak put, dopuštene su pogreške, ali prihvaćanje da kroz odnos s djecom ne odgajamo samo njih nego i sebe, ključno je za kvalitetnu dinamiku obiteljskih odnosa.

Tek sa sviješću o svojim nesavršenim dijelovima, možemo se upustiti u istraživanje vlastitih emocionalnih stanja te mogućnosti preuzimanja odgovornosti za njih, bez okrivljavanja sebe ili djece. I tu leži sama bit onoga što danas nazivaju svjesno ili mindfulness roditeljstvo. Nije riječ o nekom dubokom filozofiranju, nego o prihvaćanju, uvažavanju i razumijevanju sebe kao roditelja, a djeteta kao individue koja ne mora biti roditeljski klon niti ostvarenje roditeljskih ambicija, niti roditeljski dokaz o uspjehu, nego čovjek za sebe, sposoban da opstane u ovome svijetu kroz uvažavanje i prihvaćanje sebe i drugih.

Svako dijete ima drugačiji karakter, senzibilitet i potrebe za jačim ili slabijim usmjeravanjem i granicama. Stoga, roditelj je samo moderator koji promatra, usmjerava, ne osuđuje, nego prihvaća svoje dijete sa svim njegovim uspjesima i neuspjesima, motivira ga, umiruje, tješi, daje mu osjećaj sigurnosti.

Što određuje svjesno roditeljstvo?

  • Svijest i pažnja usmjerena na sadašnji trenutak, znači da ste sa sobom i svojom djecom prisutni sada i ovdje, da aktivno sudjelujete u njihovu životu, razgovoru s njima, ne gradite nekakv ideal kojem težite u odgoju nego se prilagođavate trenutnoj situaciji i odgovarate na trenutne potrebe, kako svoje tako i dječje.
  • Intencionalnost i razumijevanje ponašanja! Trudite se ne reagirati impulsivno, nego promišljeno, potpuno svjesni svoje reakcije. Naravno, ovakav način zahtijeva rad na sebi i poznavanje sebe, što samo potvrđuje da je roditeljstvo odgajanje ne samo djece nego i samoga sebe.
  • Suosjećanje i prihvaćanje! Doživljavanje djeteta kao osobe koja ima svoje stavove, emocije, reakcije i ima ih pravo izraziti i biti prihvaćena u tome. Najčešće roditelj treba naučiti prihvatiti sebe kao osobu pa tek potom može razumjeti da je i dijete osoba. Dakle, opet rad na sebi!

Koje vještine uključuje svjesno roditeljstvo?

Slušanje. Slušanje i promatranje s punom pažnjom i koncentracijom, a za koje je potrebno strpljenje i vježba. Slušanje se ne odnosi samo na slušanje djeteta, već i svega što okružujr vas i vaše dijete.

Prihvaćanje. Riječ je upravo o prihvaćanju “onoga što jest”, odnosi se na trenutne životne okolnosti, na reakcije drugih ljudi oko nas, na djetetovo ponašanje...

Emocionalna svijest. Povećavanje svijesti o roditeljskim interakcijama proteže se od roditelja do djeteta i natrag. Modeliranje emocionalne svijesti ključno je za učenje vašeg djeteta da čini isto. Uvijek postoje emocije koje utječu na situacije, bilo da su nastale davno ili su prolaznije.

Samokontrolu. To znači ne dopustiti da emocije pokrenu trenutne reakcije, poput vikanja ili drugog automatskog ponašanja. Važno je izbjeći pretjerano reagiranje.

Suosjećanje. Iako se možda ne slažete s djetetovim postupcima ili mislima, ali možete suosjećati, što uključuje empatičnost i razumijevanje djetetove pozicije u određenom trenutku.

Prije svega svjesno je roditeljstvo kontinuirani intencionalni samorazvoj roditelja, a kako roditelj postaje svjesniji sebe, tako se poboljšava i komunikacija roditelja i djeteta. Također, roditelj koji ne mora stalno glumiti 'policajca', nego je opušten i osluškuje svoje dijete te se prilagođava danim izazovima i situacijama, roditelj je s puno manje stresa, a time je i zadovoljniji. Ako dijete gleda zadovoljnog roditelja, koji je u stanju kontrolirati svoje reakcije, koji ga prihvaća i pozitivno usmjerava, i samo će preuzeti takav model ponašanja. Biti roditelj je utrka na duge staze, zato je treba trčati s guštom.

Tekst: S.M

Foto: Profimedia