Djeci trebaju roditelji i edukatori koji će im omogućiti 'vjetar u leđa'

Razgovarali smo s psihologinjom Ksenijom Benaković koja je sa svojim suprugom Sinišom Benakovićem i kolegom Tomislavom Goldinom osnovala 2012. godine udrugu Vjetar u leđa, čija je glavna misija pružiti podršku (biti „vjetar u leđa“) darovitoj djeci, njihovim roditeljima, odgajateljima i nastavnicima kako bi uspješno brodili kroz život i ostvarili svoje potencijale. U Udruzi se provodi program za darovitu djecu „Iskrice“ koji je verificiran od MZOŠ i AZOO, a namijenjen djeci predškolskog i osnovnoškolskog uzrasta u dobi od 4 do 14 godina. Udruga je 2016. godine proglašena European Talent Pointom – te je time postala dio europske mreže priznatih organizacija koje se bave darovitom djecom. Šest članova udruge trenutno prolazi opsežnu međunarodnu edukaciju, RITHA trening, koju organizira i provodi Radboud University, čime će postati specijalisti za rad s darovitom djecom.

U ožujku ćete po drugi put sudjelovati na konferenciji Mliječni zub. Kakvu radionicu nam pripremate?

Naslov naše radionice je “Budi promjena kakvu želiš u svijetu”. Želimo našom radionicom, kroz zabavne i dinamične aktivnosti, podsjetiti roditelje i odgojne djelatnike da su autentičnost, suradljivost, inicijativnost, kreativnost i kritičko mišljenje jedne od temeljnih osobina koje će omogućiti djetetu da ostvari svoje potencijale, ali i da ostavi trag u vremenu u kojem živi. Prema istraživanju “World Economic Forum”, najvažnije kompetencije do 2020 g. bit će: sposobnost rješavanja problema, kritičko mišljenje, kreativnost te upravljanje ljudima (socijalne vještine). Na radionicama ćemo sa sudionicima zajedno stvarati nešto novo, dogovarati se i rješavati male probleme na kreativan način. Tijekom radionice ćemo se kratko osvrnuti na osobine potrebne za kreativno djelovanje, približiti pojmove „razmišljanje koje podržava rast i razvoj“ (growth mindset) i „fiksni način razmišljanja“ (fixed mindset) te kako kod djece razviti stav da je važno istraživati svoje mogućnosti, preuzimati izazove i ulagati trud. Podijelit ćemo i lepezu ideja kako se možemo igrati s djecom i razvijati inicijativu, poduzetnost i kreativnost.

Više o ostalim govornicima na konferenciji Kompetencije djece novog doba 8. i 9. ožujka u Kraš Auditoriumu, Ravnice 48, Zagreb, pročitajte ovdje.

Što roditelji mogu učiniti samostalno kako bi poticali djetetovu kreativnost?

Kako bi se dijete moglo osjećati slobodno da izrazi svoje nove i neobične ideje, nužno je da postoji topla emocionalna veza između roditelja i djeteta koja će zadovoljiti djetetovu potrebu za sigurnošću i pripadanjem. Jesper Juul, poznati danski obiteljski psihoterapeut kaže da je važno u obitelji njegovati ravnopravno dostojanstvo, a to znači da se uvažavaju osjećaji, mišljenja i ideje svih članova obitelji. Ako dijete smije reći što osjeća ili pokazati svoj crtež ili građevinu od Legića bez straha da će mu se netko rugati ili reći da je to loše, tada smo na dobrom putu ka stvaranju pozitivne atmosfere slobode, važne za kreativno ponašanje. U takvoj obitelji dijete može biti ono što jest – autentično i iskazati svoje mišljenje, isprobati svoje ideje. Nadalje, djeca su po prirodi radoznala, imaju tisuću pitanja o svijetu oko sebe. Postavljanje neobičnih pitanja je ključ za davanje neobičnih odgovora. Važno je poticati dijete da postavlja pitanja o svemu što ga okružuje, ali isto tako odgovoriti na pitanje – protupitanjem: “Što ti misliš?” Tek kada dijete kaže svoju ideju, može ga se uputiti da je provjeri kroz pokus ili u knjizi ili na Internetu. Također je dobro razvijati samostalnost kod djeteta i želju da, što god može, za sebe učini samo. Na taj će način naučiti potruditi se i sprovesti svoju ideju do kraja. Kad je djetetu dosadno, nemojte ga brzo ići zabavljati, nego mu uzvratite porukom: “Super, ako ti je dosadno, možeš smisliti sam neku sasvim novu igru!” Potičite dijete da isprobava nove vještine, da se igra predmetima na neuobičajeni način. Stavljajte ga u situaciju da mora riješiti neki mali praktični problem i pustite ga da se sam pomuči rješavajući ga (npr. omiljena igračka mu je na gornjoj polici i ne može se jednostavno dohvatiti – što će poduzeti kako bi došao do nje, naravno uz vaš nadzor da se ne ozlijedi). Izrađujete s djetetom vlastite igračke (kućice za lutke, garaže, ceste, aerodrome, slikovnice…). Pitajte dijete od čega sve može izraditi odjeću za svoju lutku ili što mu sve može poslužiti kao garaža za aute. Osluškujte djetetove interese i pomažite mu da se bavi onim što ga zanima. Tako razvijate intrinzičnu motivaciju. Nemojte pohvaljivati konačni proizvod (“Kako si ovo lijepo nacrtao!”), nego pohvalite trud koji je dijete uložilo, ustrajnost, originalnost onog što je napravilo, hrabrost da pokuša nešto novo! Budite model svom djetetu, tako da se i vi hrabro zalažete za svoje ideje, da ustrajno završavate poslove i kad naiđete na problem. I za kraj, neka u djetetovom okruženju bude više raznovrsnih materijala nego gotovih igračaka.

Možete li usporediti današnju generaciju djece i prijašnje generacije, kakve promjene uviđate?

Praksa pokazuje da su današnja djeca u prosjeku bolja na području spoznajnog razvoja, ali pokazuju slabije rezultate na području motorike i socio-emocionalnog razvoja. Sasvim je jasno da je usporeniji razvoj motorike rezultat dugog sjedenja djece pred računalom, tabletom pa čak i za stolom. Sve manje djece trči po parkovima, penje se na drveće, skače, vrti se, prakticira sportove. Olovke, bojice i kistove zamijenio je kompjutorski miš, koji traži ograničene motoričke pokrete i ne omogućava razvoj preciznih motoričkih vještina pisanja, crtanja, rezanja, piljenja, lijepljenja i sl. Nadalje, velik broj roditelja, štiteći djecu od neugodnih emocija, propušta naučiti ih strpljenju, poštivanju društvenih pravila, suosjećanju, dogovoru, suradnji, nošenju s neuspjehom, optimizmu. To su kompetencije vezane uz emocionalnu inteligenciju. Važno je imati na umu da mi, roditelji, nismo prijatelji djece, već njihovi odgajatelji, koji bi trebali, uz puno ljubavi, poštovanja i razumijevanja, usmjeravati dijete u pravom smjeru, u skladu s vlastitim vrijednostima.

Prije nekoliko godina sam s kolegama provela istraživanje o kreativnosti kod djece predškolskog i osnovnoškolskog uzrasta. Pokazalo se da je stupanj kreativnosti veći kod predškolske djece nego školske djece, osobito na području fluentnosti (produkciji novih ideja). To bi moglo ukazivati na činjenicu da mala djeca imaju veliki kreativni potencijal, samo ga moramo znati njegovati i poticati.

Poticajni roditelji su oni koji poštuju djetetovu osobnost, no istovremeno postavljaju razumne granice kako bi zaštitili dijete od opasnosti i razvili empatiju te socijalne vještine potrebne za život u zajednici. Takvi roditelji prate što njihovo dijete zanima i pružaju mu prilike da isprobava svoje mogućnosti, vježba kompetencije i razvija pozitivnu sliku o sebi.

Na prošloj konferenciji Mliječni zub tema su bila darovita i talentirana djeci. Postoji li razlika između ta dva pojma?

Definicija darovitosti ima jako mnogo i stručnjaci se još nisu usuglasili koja bi bila opće prihvaćena. Međutim, najčešće se koristi definicija J. Renzullija, koja kaže: “Darovitost je sklop osobina, visokonatprosječnih općih ili specifičnih sposobnosti, visokog stupnja kreativnosti i motivacije koji darovitima omogućava razvijanje izvanrednih kompetencija i dosljedno postizanje izrazito natprosječnog postignuća i/ili uratka u jednome ili u više područja.“ Pri tome bi talent bio iznimna sposobnost osobe za neko područje, koji ne mora biti praćena kreativnošću. Međutim, u engleskom govornom području često se ta dva pojma izjednačavaju. Važno je imati na umu da je potrebna poticajna okolina (roditelji, škola, vršnjaci, mentori), motiviranost, ustrajnost, samopouzdanje i regulacija emocija kako bi potencijalna darovitost ili talentiranost prerasla u izvrsnost ili ekspertnost u određenom području. Bez podrške okoline darovita djeca ne mogu razviti u potpunosti svoje potencijale. Istraživanja pokazuju da preko 50 % učenika s natprosječnim sposobnostima NE prolaze dobro u školi (Hoover-Schultz, 2005).

Jesu li sva djeca potencijalno darovita? O čemu sve ovisi koliki će potencijal dijete iskoristiti?

Kao darovitu djecu stručnjaci izdvajaju 1-3% populacije kod kojih se uočavaju visoko iznadprosječne sposobnosti, kreativnost i specifične osobine ličnosti. To su također djeca s posebnim obrazovnim potrebama, kao i djeca s teškoćama. Prema istraživanju Mense – od 1000 djece – 20-ero ih je darovito. No, na kraju obrazovnog sustava ostaje ih samo troje. Pitanje je gdje je nestalo onih 17? Nažalost, obrazovni je sustav često jedan od razloga podbačaja darovitih učenika. Obično im je na početku previše lagano te ne uspijevaju razviti upornost, trud i sposobnost nošenja s neuspjehom. Nemaju dovoljno izazova pa im je dosadno na nastavi i gube interes za školu i učenje. Kasnije, u višim razredima osnovne škole je to teško nadoknaditi. Istraživanja također pokazuju da su popustljivi roditelji te problemi u obitelji čest uzrok podbačaja darovitih učenika. S druge strane, roditelji koji postavljaju razumne granice, razvijaju kod djece akademske vrijednosti kao što su: radoznalost, ulaganje truda, traženje izazovnih zadataka, učenje, pozitivno utječu na uspješnost svoje darovite djece. Vršnjaci koji su uspješni i zainteresirani za učenje također pozitivno utječu na svoje darovite prijatelje.

Što biste naveli kao generalni problem današnjem pristupu djeci?

Ako govorimo o roditeljima, mislim da je glavni problem nedovoljno vremena za bavljenje s djecom, različitost pristupa odgoju te nekompetentni savjeti različitih “kvazi” stručnjaka, stavovi roditelja da su oni prijatelji djece te da djecu treba zaštititi od svih potencijalnih stresora i učiniti im život sretnim. Naravno da svi roditelji žele da im djeca budu generalno sretna, no to ne znači da ih treba “držati pod staklenim zvonom”. Djeca se moraju, u razumnim granicama, suočiti sa svim emocijama i naučiti se nositi s njima, prevladati teškoće, doživjeti da “nakon kiše dolazi sunce”. Sviđa mi se misao Jespera Juula: “Poticajni roditelji su kao svjetionici, koji u pravilnim razmacima daju signale gdje dijete treba broditi”.

Koje vrste zadataka djeca na vašim radionicama u udruzi najviše vole?

Mlađa djeca najviše vole pokuse, logičke i strategijske igre, kreativne aktivnosti, rebuse, križaljke, sudoku i sl. Starija djeca vole zagonetke, mozgalice, rješavanje problemskih zadataka (npr. “Escape room”, kako složiti najviši toranj od papira, kako napraviti uspinjaču, kako izgraditi brodić koji će najduže plutati i sl.), “role playing games” i pokuse te istraživanja iz specifičnih područja njihovog interesa.

Koji je cilj tih radionica, što biste voljeli da polaznici "ponesu" kući nakon određenog ciklusa?

Smatramo da je naš program „Iskrice“ jedinstven u RH jer primjenjuje cjelovit pristup u radu s darovitom djecom. Potičemo razvoj znanstvenog načina mišljenja te interes za STEM područje. Različitim temama koje zanimaju djecu (svemir, ljudsko tijelo, mitologija, biljni i životinjski svijet, fizika…) pristupamo koristeći nove metode i pristupe (Misaoni alati E.de Bona, „Problem Based Learning“, „Čitanje i pisanje za kritičko mišljenje“). Želimo razviti kritičko mišljenje i kreativno rješavanje problema. Važan nam je i razvoj emocionalne inteligencije i socijalnih vještina. Potičemo prezentacijske sposobnosti i vještine učenja. Nastojimo našim polaznicima pružiti mjesto gdje će moći maksimalno iskoristiti svoje intelektualne sposobnosti te istraživati različita područja znanosti i umjetnosti. Želimo im prenijeti stav da se svaki problem može riješiti ako si uporan, da smo jači kad surađujemo te da u svakom danu trebamo naučiti i probati nešto novo. Kod djece mlađe dobi najvažnije je podržavati radoznalost, kreativnu slobodu i ustrajnost. Stariju djecu želimo usmjeriti da svojim sposobnostima doprinesu društvu kroz neke projekte u koje će se uključivati. Pri tome je važan razvoj organizacijskih sposobnosti, vještina strateškog planiranja i samokontrole.

Koliko su škole poticajna mjesta za današnju djecu, a koliko izvor frustracija? Što biste savjetovali učiteljima u školi, na čemu da više inzistiraju, na čemu manje?

Istraživanje Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu u suradnji sa zagrebačkim Filozofskim fakultetom, pokazalo je da samo 35% petaša i 16% osmaša voli ići u školu. Različiti stručnjaci smatraju da je prevelika količina gradiva za učenje napamet, a premalo zadataka koji traže “više misaone funkcije” kao što su analiziranje i kritička procjena, povezivanje različitih lekcija, kreiranje nečeg novog, primjena stečenog znanja u svakodnevnom životu. Djeca moraju znati zašto nešto uče i kako će im to koristiti u realnom životu, u protivnom im je učenje besmisleno. Istraživanja pokazuju da su djeca uspješna u školi ako su povezana s nastavnicima i kolegama u razredu, ako imaju osjećaj pripadnosti i uvažavanja te mogućnost barem djelomičnog utjecaja na kurikulum i način izvršavanja zadataka. Osim toga, nastavnici koji vole svoj predmet prenose svoj entuzijazam na učenike. Za veće zadovoljstvo učenika školom važno je i da se učitelji stručno usavršavaju, koriste moderne tehnologije i da odnos nastavnik-učenik bude recipročan, odnosno da je nastavnik svjestan da i on može učiti od učenika.

Kako se nositi s činjenicama da djeca ne mogu upisati srednju školu po izboru ako nemaju 5,0. Koliko je realno da postoji toliko puno učenika s 5,0? Kako sve to utječe na djetetovu psihu i na cijelu obitelj?

O problemu preplavljenosti “odlikaša” u osnovnim školama govori se već 30-tak godina. Realno je da se većina sposobnosti u populaciji raspoređuje prema normalnoj distribuciji, što znači da najviše ima prosječnih učenika (oko 50 %), a izuzetno uspješnih i manje uspješnih ima oko 25%. To znači da bi “odlikaša” moglo biti najviše 25 – 30%. No, ovaj trend je jako teško ispraviti jer bi tražio značajne zaokrete u načinu ocjenjivanja učenika. Nekoj djeci je zaista teško zadovoljiti kriterije apsolutnih odlikaša, dok su drugima kriteriji u školi prelagani, pa se prvi put susreću s težim zahtjevima tek u srednjoj školi. Poseban problem imaju darovita djeca, koja su često usmjerena na nekoliko područja (predmeta) i u njima su odlični, dok su u ostalim predmetima prosječni jer ih ne zanimaju. Takva djeca imaju problem upisati se u željene gimnazije, usprkos izvrsnosti u određenom području jer nemaju prosjek 5,0. Općenito se stres i frustracija učenika i roditelja povećava u 7. i 8.razredu, a ono što je apsolutno neprihvatljivo jest interveniranje roditelja za višu ocjenu svog djeteta kod nastavnika. Time se odgovornost za ocjenu prebacuje na nastavnika, a sprječava se razvoj vještina samoregulacije učenja učenika.

Čitamo da je među djecom toliko slučajeva depresije kao nikad prije? Imate li ideju što je razlog tome i što bi se trebalo dogoditi da se takvo stanje promijeni?

Američki psiholog Seligman proveo je opsežno dugogodišnje istraživanje američke djece i zaključio da je preko 30% djece razvilo depresivan pogled na život. Smatra da je to naučeno ponašanje i razmišljanje, a rezultat je trenda da se intenzivno potiče samopouzdanje djeteta kroz neutemeljeno pohvaljivanje. Naime, niz godina su se savjetovali roditelji da hvale djecu za sve što naprave. Pohvale su često bile neselektivne. Djeca su se štitila od osjećaja neuspjeha kroz nezasluženo hvaljenje produkta njihovog rada. Na taj su način djeca postala nespremna na situacije neuspjeha i razvila su depresivan odnos prema životu. Seligman je kreirao program razvoja optimizma, kroz zanimljive vježbe i diskusije, pomoću kojih se depresija kod djece upola smanjila. Djecu treba pohvaliti za proces, aktivnost, a ne proizvod rada. Potrebno je pohvaliti kad dijete pokaže interes, radoznalost, upornost, trud, izbor težih zadataka, borbenost, učenje, razvoj.

Što biste za kraj savjetovali djeci, a što njihovim roditeljima?

Djeco, budite i ostanite “čuđenje u svijetu”! Gledajte oko sebe, osluškujte, dodirujte, zapitkujte se kako stvari rade, divite se čudima u svijetu oko vas. Budite aktivni, budite promjena koju želite u svojoj budućnosti.

Roditelji, pomozite svojoj djeci da razviju maksimalno svoje sposobnosti, da misle “izvan okvira” i da uživaju u svakodnevnom rastu i razvoju.

Razgovarala: Ivančica Tarade

Foto: Profimedia; Mliječni zub