Ne znam je li to slučaj samo kod mene, ali moje klijentice rađaju u klasterima. Pa sam se tako odjednom našla slobodna nakon vrlo gužvovitog tjedna s mamama i bebama. Slobodna i bez stresa, odlučila sam otići na Doula UK konferenciju u Londonu. Prošle godine na istoj konferenciji u Manchesteru je govorila Ina May Gaskin pred kojom sam se ja hihotala kao školarka i jedva slagala jednostavne rečenice od treme da ću se osramotiti pred najslavnijom primaljom na svijetu. I pomalo jesam. Ove godine nema dobro poznatih imena, srećom za mene, barem ne izvan UK, ali teme su mi jako interesantne.

Da budem iskrena, najveći razlog da odem je moja prijateljica koja je dobila kartu za konferenciju i nagovarala me tjednima da joj se pridružim. Soffia je doula s Islanda, obiteljska terapeutkinja i majka tri djevojčice (baš kao i ja) koju sam upoznala jesenas u Varšavi. Razlog zašto smo se nas dvije našle u istoj hotelskoj sobi na godišnjem sastanku Europske mreže doula morala je biti sudbina. Neću ulaziti u obiteljske anamneze koje se poklapaju u nevjerojatnim detaljima, no reći ću samo da bi nas dvije mogle biti jedna od epizoda u Black Mirror-u.

Bukirala sam avion u petak da se nađem sa Soffiom u 13 h u Camdenu kao početnoj točci, izgledalo je cool mjesto na google street viewu. Plan je da petak provedemo lutajući kroz London, jedući i pijući sve što nam se svidi usput. "Moms gone wild" stanje uma kad pobjegneš daleko od svojeg čopora djece na slobodu.

Zagreb, Amsterdam, London, taxi i Soffia. Napokon!

Pet sati po Londonu u razgovoru o majčinstvu, poslu, djeci, fondu za psihoterapiju za našu djecu umjesto stambene štednje.

Svaka doula koja je trebala smještaj u Londonu mogla je odsjesti kod lokalnih doula koje su ponudile svoje kuće. Što je divno jer je smještaj jako skup, a ja sam već potrošila većinu budžeta na hranu i taxi. Mene je ugostila Fiona, nova doula koja je u penziji odlučila podržavati žene u porodu. I njen suprug je odnedavno u penziji pa sad volontira u lokalnoj zajednici pomažući ljudima oko pravnih pitanja. Koji dobar plan za slobodne dane u mirovini! Fiona i dvadesetak ostalih doula pridružile su nam se na indijskoj večeri u malom restorančiću. A među doulama našao se i jedan doulan! Jedini “male doula” (muška doula), kako me je uputio da ga zovem, a ne mendoula ili još gore mandula, u Doula UK organizaciji. Kao i svaka druga doula, bio je pun razumijevanja za moje nevješte pokušaje da budem duhovita, kao da već nije čuo sve fore osamsto puta. Kolegice CRO doule znaju za moju fascinaciju muškim doulama i da bih rado jednog Hrvatskog doulana kao člana Udruge. Pa ih neće čuditi da sam provela pola večeri pričajući o njegovoj ulozi.

Subota, konferencija, važne teme i kvalitetna izlaganja. Problemi s kojima se majke koje rađaju u Velikoj Britaniji susreću i kako doule uspijevaju podržati majke da naprave pomake, ali i kako doule same utječu na niz pozitivnih promjena. Takvi problemi koji su Britanke potaknuli na akciju su kod nas regularno stanje na koje se gleda kao nešto nebitno i nepromjenjivo.

Razgovor o ljudskim pravima u porodu u Velikoj Britaniji održavao se u vrijeme u kojem su u mojoj državi desetci tisuća ljudi prosvjedovale protiv konvencije koja štiti žene od nasilja. Razgovor o podršci rodiljama koje su doživjele seksualno zlostavljanje dok svijest o tome ne postoji u bolnicama lijepe naše. Do kraja programa osjećala sam knedlu u grlu. Nakon nekog vremena više nisam objašnjavala od kuda dolazim i s čime se sve susrećem jer izrazi lica su bili isti kao oni koje sam gledala kada smo bježali u ratu u neka mirna područja. Sažaljenje.

Ajmo, Anita, kopaj se van iz te crne rupe apatije. Fokus na sada i ovdje. A sada je ispunjen salvama roktajućeg smijeha u talijanskom restoranu. Ovdje su žene koje profesionalnom deformacijom prihvaćaju i ne osuđuju.

Noć sam provela pišući novi program. Možda ipak nisam bez nade.

Nedjelja, Heathrow, Amsterdam, Franjo, djeca i Alan.

Opet sam u svojoj realnosti, rekalibrirana, spremna za dalje.

Tekst i foto: Anita Budak, Hrvatska udruga doula