Osjećate li se ljutima i žalosnima istovremeno jer ništa ne funkcionira unatoč mnogim knjigama koje ste pročitali, savjetima koje ste poslušali i različitim metodama koje ste primijenili?Dobra vijest je da se to naziva roditeljstvom, loša vijest je da recept ne postoji. Ili, ipak to i nije tako loša vijest? Jer, jedini je recept: rad na odnosu s djetetom unatoč njegovu ponašanju.

Kažu da je integracija ključ za djetetovo zdravlje i uspjeh. Što je integracija? Autor Daniel J. Siegel tvrdi da je integracija optimalno funkcioniranje mozga u kojem njegovi različiti dijelovi podjednako surađuju. Kada različiti dijelovi mozga surađuju, dolazi do boljeg donošenja odluka, kontrole tijela i emocija, razumijevanja sebe i boljeg uspjeha u školi.

Integracija se potiče:

  • povezivanjem s djetetom: razgovori kada je dijete smireno, a ne u emociji jer ne može racionalno i objektivno promotriti situaciju (pomislite kako se mi ponašamo kada smo usredotočeni samo na emociju)
  • razgovorom o emocijama: imenovanje emocije i odvajanje od nas (nismo mi emocija, već je osjećamo i imamo priliku s njom nešto učiniti, odnosno promijeniti je)
  • poticanjem na promišljanje: postavljanjem pitanja o događaju (uzrok, posljedica)
  • suočavanjem s dilemama/razgovorom o izborima (koji su izbori učinjeni, koja je koristi od tih odluka i koji drugačiji izbori još postoje)
  • prepričavanjem događaja nakon nekog vremena i uspoređivanjem sa sadašnjim događajem u svrhu donošenja boljih odluka

Jedan od načina na koje možemo vježbati integraciju jest nuđenje izbora: roditelj djetetu nudi izbor između dvije stvari/aktivnosti za koje vjeruje da su dobre (i koje su roditelju prihvatljive). Manja djeca uče prosuditi što je važnije, uče donijeti odluku i time se umanjuje mogućnost djetetova nezadovoljstva određivanjem granica (npr. kada je vani hladno, potrebna je deblja jakna pa roditelj nudi izbor između dvije jakne umjesto da dijete prisiljava i unedogled objašnjava zašto je potrebno obući se toplije).

Veća djeca ponudom izbora osjećaju se uključenima u donošenje odluka i dobivaju na moći, što je za njihov uzrast vrlo važno. Ne osjećaju se odbačenima i njihovo ponašanje nije pobuna, već suradnja, jer se osjećaju prihvaćenima (npr. roditelju se ne sviđa način na koji dijete provodi vrijeme nakon škole pa s djetetom dogovara u koje vrijeme igra računalne igrice, u koje vrijeme uči i u koje vrijeme se odmara. Djetetu raspored nije nametnut, već ono sâmo donosi odluku kojim će redoslijedom što napraviti.)

I, na kraju, koja je poveznica između integracije i odgoja, odnosno odnosa? Razvijanjem integracije razvijamo odnos s djetetom, što utječe na naš odgoj. Ovo nije recept koji čarobno poništava djetetove proteste. Ne postoji savršeno. Nesuglasica će uvijek biti, no načini i brzina kojom ih rješavamo mogu postati drugačiji. Da bi neko ponašanje postalo automatsko, potrebno je višestruko ponavljanje istoga. Navike se teško usvajaju, ali kada se usvoje, teško ih je i iskorijeniti. Tako, ako od rođenja njegujemo odnos s djetetom i primjenjujemo tehnike pomoću kojih ćemo se približiti djetetu i pomoću kojih će dijete razumjeti samoga sebe, ono će tako i odrastati. Onda nećemo toliko često mučiti muku s disciplinom i nerazumijevanjem. Izgradnjom odnosa odgoj postaje lakši.

Foto: Shutterstock