U roditeljskom svijetu i majčinskoj svakodnevici mnoge odluke nisu lake ili spontane, često biramo i između trilema, nerijetko smo zbunjene brojnim i potpuno različitim izvorima i informacijama ili pak tuđim iskustvima. Moj najveći saveznik u trenucima odluka je unutrašnja, majčinska intuicija koja, što ju češće slušam i odabirem, sve rjeđe 'griješi'. Jedna od mojih najboljih majčinskih odluka, prije nepune tri godine, bila je odabir načina dohrane: bez gotovo imalo sumnje, promatrajući njegov razvoj, osjetila sam da malom aktivnom znatiželjku želim ponuditi da samostalno, svojim ručicama, istražuje hranu i uči jelo. Ovo su razmišljanja koja su me dovela do te odluke…
U mojim roditeljskim očima, smisao dohrane je da bebu polako, od 6. do 12. mjeseca života uvodi u svijet namirnica naše obiteljske kuhinje te da beba kroz polagani, neopterećujući proces učenja žvakanja i gutanja komada hrane, usvoji samostalno jelo. Bebe imaju urođeni i spontani instinkt za jelom: ako pred njih stavimo komad hrane, one će posegnuti, uhvatiti ga, prinijeti ustima i početi polako jesti. Osim toga, bebe do otprilike 10 mjeseci života pri početku jezika imaju prirodan obrambeni refleks koji ih štiti da ne progutaju velik komad hrane te ako i krenu spontano gutati, kao što čine s mlijekom, taj refleks, poznat kao zagrcavanje, izbacuje velik komad iz usta dok ga beba žvakanjem ne usitni i učini sigurnim za gutanje. Kako beba raste, taj se refleks sve više seli prema iza, u stražnji dio usta, čineći učenje žvakanja komada izazovnijim, i za bebu i za roditelje. Uzimajući sve to u obzir, bilo mi je prirodno odlučiti se na dohranu komadima, BLW - beba vođa dohranu jer ako se priroda pobrinula da beba može sama jesti, nisam osjećala da bi bilo razvojno smisleno tu bebinu vještinu nazadovati hranjenjem kašicama. Nisam osjećala potrebu da u trenutku kad treba učiti jesti, bebu prvo navikavam na način pasivnog jela i gutanja kašica da bih onda za nekoliko mjeseci te navike potpuno mijenjala i uvodila aktivno, samostalno jelo komada hrane koje se očekuje od djeteta. Uvođenje krute hrane za mnoge je bebe težak izazov, a svjesni smo koliko bebe teško reagiraju na promjene pa čemu ih onda u dohrani i jelu zbunjivati ako ih od prvog susreta s hranom možemo usmjeriti na samostalno jelo kojim će se služiti ostatak života.
Na društvenim mrežama bloga Beba Mišo vođa dohrane često komuniciram s mamama i gotovo najviše njih ima potrebu sa mnom podijeliti upravo ovaj problem mijenjanja načina dohrane i jela. Zato na webinaru o uvodu u dohranu pred mame postavljam pitanje potiče li način dohrane koji su odlučile uvesti bebu na samostalno jelo, na učenje žvakanja komada ili je pak usmjeren (samo) na što brže uvođenje tj. zamjenjivanje mliječnog obroka krutom hranom, nerijetko uz minimalno bebine aktivnosti u jelu.
Razumljivo je da ima situacija kad je iz životnih ili zdravstvenih razloga u dohrani prioritet zamjenjivanje mliječnih obroka, a ne toliko samostalnost beba u jelu, no tada trebamo biti svjesni da je prelazak jela s kašica na komade hrane mnogim bebama neugodna promjena, osobito ako se do tada nisu često susretale s teksturom hrane, ako je nisu opipavale ručicama, vježbale prinositi ustima, što se nerijetko izbjegava da ne bi bilo nereda, zaboravljajući da bez nereda beba ne može naučiti sama jesti. Tada je vrlo česta i prirodna bebina reakcija da, frustrirana neumijećem i neuspjehom samostalnog jela, iskazuje otpor promjenama što može dovesti do novih borbi u jelu, pogotovo ako roditelji tu bebinu nemoć tumače kao neposluh.
Zato je važno za bebinu prilagodbu na nov način jela izdvojiti dovoljno vremena kako bi se ona dogodila uz što manje pritiska i stresa, i za bebu i za roditelje. Često se ta prilagodba počne zbivati oko prvog rođendana, a to je razdoblje najosjetljivije i najnezgodnije za promjene jer ih ionako ima previše: mama možda kreće na posao, beba u jaslice, strah od razdvajanja prisutan je i kod bebe, ali i mame, za mnoge bebe tu je i veliki stres od smanjivanja ili prestanka dojenja, ne samo s nutritivne, već i s emotivne strane te se sasvim prirodno javlja obostrana anksioznost uslijed svih ovih promjena.
Zbog svega spomenutog, a i iz iskustva mnogih roditelja, u dohrani je za bebu najbolje što prije krenuti s usvajanjem samostalnog jela i žvakanja. Što prije beba počne učiti samostalno jesti, dohrana je opuštenija jer ne moramo biti opterećeni količinom hrane koju je beba pojela: beba je nutritivno zbrinuta jer je za njen razvoj do prve godine ionako najbolja hrana mlijeko, majčino ili adaptirano (govorim o većini beba urednog motoričkog i zdravstvenog razvoja). Zato se proces uvođenja krute hrane i zove dohrana jer je kruta hrana samo dodatak koji, ako ga pažljivije osmislimo i bebi nudimo nutritivno (energijom i željezom) bogatije namirnice, uz mlijeko zadovoljava sve bebine potrebe za zdrav rast koliko god (malo) beba pojela. Što je dohrana opuštenija i bez pritisaka da mora pojesti sve, beba lakše prihvaća krutu hranu te polaganim učenjem tehnike jela povećava i količinu pojedene hrane pa se zamjena mliječnih obroka do prve godine zbiva postepeno. Čak i ako beba uz dojenje količinski ne jede puno, ali ju potičemo prinositi hranu ustima, ručicama ili žlicom, vježbati gristi i usitnjavati komade hrane, tada postupnim prestankom dojenja, iz osjećaja gladi beba spontano počne više jesti, ali bez puno stresa jer ima tehniku kako jesti i ne mora se, u najosjetljivjoj fazi svog malog života, suočavati i s teškom promjenom načina jela.
Dohrana uistinu može biti bez borbe i stresa, i za bebu i roditelje, ako taj proces od samih početaka učinimo sigurnim poligonom za bebino opušteno upoznavanja namirnica naše obiteljske kuhinje, učenje žvakanja komada hrana te usvajanja zdravih navika samostalnog jela.
Foto: Beba Mišo vođa dohrane
