Oporavak od carskog reza i vaginalnog poroda

Mama Jelena imala je priliku proći i kroz vaginalni porod i kroz porod carskim rezom. Koji joj je oporavak bio lakši?
‘

Prvi put sam doznala da ću postati mama u 29. godini. Pamtim to kao lijepo razdoblje, bila sam aktivna trudnica, zdravo se hranila, bavila se jogom, uživala, mada sam se pomalo i brinula kakve će sve to promjene donijeti. Sve je prošlo uredno, a termin se bližio. Postala sam nestrpljiva očekujući svakog trenutka prve znakove početka poroda, međutim, ništa se nije događalo. Nakon 5 dana od prijeđenog termina, otišla sam u rodilište, gdje su mi rekli da nisam otvorena, da je beba velika, da plodove vode ima sve manje pa su mi inducirali porod. Osjetila sam trudove, trudila sam se disati, iako sam mislila da ću izdahnuti na onom krevetu. To su najgori mogući bolovi koje sam ikad osjetila, činilo mi se da mi se svaka kost raspada i da mi ponestaje snage. Završilo se, na sreću, nakon nekoliko sati i u dva tiskanja izletjelo je moje prvo malo čudo. U tom trenutku su mi napravili epiziotomiju od koje sam se oporavljala još tjednima poslije. Nisam mogla sjediti, niti sam bila funkcionalna prva dva tjedna nakon poroda. Rana je užasno boljela.

Oporavak od carskog reza i vaginalnog poroda

Shutterstock

Druga je trudnoća također prošla uredno iako sam je teže podnosila jer sam se ujedno brinula o starijem djetetu. Utoliko što sam znala što me očekuje, bilo mi je lakše. Dan prije termina, na redovnom ctg-u, liječnica mi je rekla kako sam otvorena skoro 4 prsta i da imam trudove. Uopće ih nisam osjećala. Otišla sam kući kako bi se pripremila za odlazak u bolnicu sutradan ujutro. Ujutro sam obavila nužne preglede, trudovi su bili sve jači i učestaliji, a ja sam bila ponosna na sebe jer me nije previše boljelo i dobro sam ih podnosila. Odmah sam se sjetila prvog poroda, koji je bio induciran, i bolova koje sam jedva izdržala. Ovaj put sam ustajala, šetala sve dok me ‘nije stisnulo’. Predložili su mi da uzmem epiduralnu. I dalje sam bila uvjerena da će sve biti lakše nego prvi put. Međutim, beba se baš zaglavila ispred porođajnog kanala s omotanom pupčanom vrpcom oko vrata pa je liječnica sugerirala hitan carski rez. Bila sam šokirana jer umalo što nisam rodila, i to gotovo bezbolno. No, nisam imala previše vremena za razmišljanje pa sam pristala na carski rez. Nakon kratkog vremena probudila sam se iz anestezije, a kćerkicu su mi donijeli da je vidim, već odjevenu.

Bila sam sretna što je sve prošlo u najboljem redu. Noć sam provela u bolovima i ošamućena od lijekova. Sutradan sam se ustala uz pomoć sestre, otuširala se, malo prohodala. Boljelo me je i imala sam čudan osjećaj u donjem dijelu trbuha. Sljedeći dan sam se osjećala već malo bolje, a svaki sljedeći dan bio je lakši od onoga prethodnog i oporavila sam se znatno brže nego od vaginalnog poroda i epiziotomije. Ovog puta sam se odmah sama brinula o bebi i, osim malo neugodnog osećaja u trbuhu, sve je bilo mnogo lakše u odnosu na prvi put. Rana je brzo zarasla, a ja sam shvatila da sam se nepotrebno brinula o oporavku.

Svaki organizam je drukčiji, svaka majka drugačije prolazi kroz sam porod i postpartum, a najvažnije je ostaviti si dovoljno vremena za oporavak. Najvažnije je da su i mama i beba dobro.’