Bolesnom djetetu najteže je shvatiti da mu nešto što mu stvara bol (poput injekcije) i zbog čega se osjeća neobično zapravo pomaže da bi se dugoročno osjećalo bolje. Neznanje tu situaciju dodatno pogoršava. Uz male pripreme, ostanak u bolnici može se olakšati i djetetu i obitelji. No katkada je nemoguće ne pokazati strah zbog djetetove bolesti, pa ako vam je tako lakše, neka tata, ili netko blizak djetetu, preuzme dio odgovornosti dok se vi smirite i dođete u normalu.

Neka je mama blizu

"Ne znam kako bih opisala svoje osjećaje kad sam saznala da Niko sa samo dva mjeseca mora ostati u bolnici. Bio je još tako mali, a ja sam tek rodila. Užas. Ma bila sam još u panici od spoznaje da imam malo dijete, a kamoli da ga još moram ostaviti u bolnici", opisala nam je prvo iskustvo s bolničkim tretmanom Maja, majka trogodišnjeg Nike. No kada je dijete tako malo, važno je najprije smiriti mamu jer ste vi tamo kako biste pomogli svom djetetu da ozdravi. I što je još bitnije, svako dijete i majka moraju dobiti tretman kakav zaslužuju. Naime, treba omogućiti majci 24-satni boravak uz dječji krevetić. Mama Maja imala je sreću da je te noći jedan krevetić u zagrebačkoj bolnici bio prazan pa je uz svog mališana bila cijelo vrijeme. No dok se situacija po pitanju boravka roditelja u bolnici ne popravi i dok apel "Manje boli kad je mama blizu" ne stupi na snagu, samo sretnici će moći biti uz svoje najdraže.

Bubamarice

Ipak, vrijeme kad su mama i dijete bili razdvajani i imali ograničene posjete, nasreću, daleko je iza nas. Tako je i Maja bila uz svog Niku cijelo vrijeme, mazeći ga i dojeći te pružajući mu svu ljubav jer je zbog dijagnoze Escherichije coli morao ostati sedam dana u bolničkoj sobi. Nažalost, to nije bilo jedino Nikino iskustvo sa stričekima doktorima. Krenuvši u jaslice sa 17 mjeseci, zaredale su se upale uha, gomile popijenih antibiotika da bi se na kraju dijagnosticirali problemi s trećom mandulom. Stručnjaci su rekli da je njezinu sinu neminovno vađenje treće mandule kako bi mu olakšali probleme sa začepljenim nosom i učestalim upalama uha. Takva se operacija kod nas smatra „rutinskom“. No, ipak je trebalo pričekati da Niko navrši tri godine kako bi izvršili operativni zahvat. Međutim, i same kontrole, točnije vađenja krvi, za Nikinu su mamu bile pravi pothvat.

„Vađenje bubamarica, kako odmilja zovemo krv, uvijek bi se pretvorilo u pravu dramu. Dok mu nađu venu, pa dok pogode, pa Niko plače, a mora biti miran... Međutim, s vremenom je navikao pa smo obavili i ostale preglede potrebne za operaciju pod anestezijom“, priča Maja.

Kako pripremiti dijete na operaciju?

Roditelji moraju biti pažljivi i pri odabiru riječi kojima djetetu opisuju bolničku proceduru. Primjerice, možemo djetetu ispričati kako postoji poseban doktor koji se zove anesteziolog i koji će mu dati poseban lijek od kojeg će čvrsto spavati tako da neće osjetiti ništa tijekom operacije. Ako pak niste sigurni što će se točno događati tijekom operacije, bolje je djetetu priznati da ne znate nego obećati nešto što će na kraju ispasti krivo. Dajte mu do znanja da ćete vi biti tamo kad se probudi (i obavezno ispunite to što se obećali) te da njegova omiljena igračka može poći s njim. Recite mu da će mu, ako ga bude boljelo nakon operacije, doktor ili medicinska sestra dati lijek od kojeg će ga manje boljeti. Trebali biste dijete ohrabrivati da izrazi svoje osjećaje i strahove. Govorite mu da je u redu plakati. Poslušajte njegova pitanja i iskreno odgovorite na njih.

Neka prvo proba medo

Počnite s objašnjavanjem razloga operacije, jednostavnim, neprijetećim riječima, ovisno o razini razumijevanja djeteta i njegovu medicinskom problemu. Recite mu onoliko istine koliko ono može razumjeti. Nemojte koristiti alarmantne izraze poput "doktor će te rezati" ili "bocnuti iglom". Mlađoj djeci možete kroz igru pokazati što će mu se događati, "operirajući" medu ili lutku s igračkama doktorskih instrumenata. Vaše dijete može lutki izmjeriti temperaturu, puls ili slušati otkucaje srca ili disanje. Recite da će doktor "popraviti problem" te da mnoga djeca imaju isti problem koji moraju "popraviti" u bolnici.

Osim toga, nađite nešto što se djetetu možda svidjelo u bolnici, neki detalj, pa s tim počnite priču o boravku u bolničkoj sobi. Niki je, primjerice, bilo zanimljivo zrcalo koje su doktori imali na kapama kada bi ga pregledavali.

Posebna soba

„Pričali smo mu kako će doći striček doktor sa zrcalima da ga pregleda, a nakon toga će se družiti s djecom koju je upoznao na kontrolama. Kada smo išli na kontrole, spakirala sam mu bombone koje je dijelio djeci te je bio sav ponosan na svoje nove prijatelje. Pažljivo me slušao i ponovio kako će u bolnici biti sa svojim novim prijateljima. Zatim smo zajedno izabrali pidžamu koju će nositi u bolnici, a Niko je dodao da će ponijeti i igračku s kojom će se igrati kada bude spavao kod doktora“, priča Maja te dodaje da ju je Niko upitao: „A hoćete li vi sa mnom spavati u bolnici“, na što je ona odgovorila: „Ne, mama i tata će ići kući, a vi djeca ćete biti sami u posebnoj sobi.“ I baš to naglašavanje „posebnog“ učinilo je cijelu bolničku priču malome Niki još uzbudljivijom i zanimljivijom bez straha od operacije. „Pričala sam mu kako ćemo sve stvari spremiti u njegov novi, lijepi ruksak - pidžamicu, igračke, gaćice i pelenu za noć. I da će nas, kada dođemo kod doktora, čekati jedna teta koja će ga odvesti kod doktora koji popravljaju uši. I kako će on, dok mu popravljaju uheka, spavati, a kad se probudi, mama i tata će biti pokraj njega. I onda da treba još samo jednu noć prespavati kod doktora i idemo doma“, rekla je Maja istaknuvši da je njezin sinčić odlično prihvatio boravak u bolnici.

Teško bez pahuljica

Kada je svanulo jutro, dan Nikine operacije treće mandule, najveća je „drama“ bila što nije smio jesti svoje pahuljice. Takav gladan nekako se pomirio s tim da ne smije ništa staviti u usta. Bolnička soba mu je, tvrdi mama Maja, bila zanimljiva, a kada je vidio da teta (op.n. medicinska sestra) vodi jedno dijete kod doktora, jedva je dočekao da i njega teta uhvati za ruku. Kada je prozvan, mama ga je pitala: „Ideš li s tetom“, a on je odgovorio: „Da, da.“„ A meni se srce steglo“, priznaje Maja, „ali onda sam pomislila da je bolje tako. Samo sam se brinula koliko dugo će izdržati bez jela.“ Kada su Maja i njezin suprug ponovno došli u bolnicu, mali Niko već je bio operiran. „Bio je dobre volje pa smo slagali puzzle i igrali se. Međutim, bio je jako žedan. Stalno mi je ponavljao, mama ja sam žedan, mama ja sam gladan, a teško je djetetu od tri godine objasniti da ne može jesti. Rekla sam mu da ima ranicu u grlu od operacije i da moramo malo pričekati da prođe pa ćemo onda jesti“, prepričava Maja postoperativne „doživljaje“. Budući da je Niko morao prenoćiti u bolnici, kada su Maja i njezin suprug odlazili iz sobe, mališan je počeo plakati. Maji je to bio najgori prizor do tada, ali mu je pokušala objasniti da mora još samo jednu noć prespavati kod doktora te da će sutra biti u svom krevetiću.

Pri rastancima se nastojte pozdraviti mirno i s puno ljubavi. Recite djetetu kada ćete se ponovno vidjeti i idite kući bez mnogo odugovlačenja.

Kad su sutradan došli u bolnicu po Niku, dječak je bio odlične volje. Ugledavši roditelje, rekao je: "Mama, ja sam plakao kad ste vi otišli. Ali malo, nisam puno!" Nakon uspješne operacije, obitelj je otišla kući.

Katkada djeca smatraju da je njihova bolest i operacija zapravo kazna zato što su bili zločesti. Možda vam to neće reći, a možda se i osjećaju krivi ili misle da su sami pridonijeli svojoj bolesti. Dajte djetetu do znanja da njegova bolest nema veze s njegovim ponašanjem i da to nikako nije kazna za nešto što je eventualno učinio. Osim riječi, i govor tijela i način komunikacije pokazuje vašu uvjerljivost, kao i ton glasa, izraz lica i geste. Jer ako izgledate uplašeno, i vaše će se dijete tako osjećati.

Nakon izlaska iz bolnice potaknite dijete da priča o svom iskustvu ili izrazi svoje osjećaje na neki kreativan način. Važno je da se dijete što prije vrati u svakodnevicu i da u vašoj kući vrijede ista pravila kao i prije njegova boravka u bolnici. Tako ćete djetetu pružiti osjećaj sigurnosti u obitelji. I normalno je da dijete nakon izlaska iz bolnice traži veću pozornost od roditelja, da možda lošije spava ili ima noćne more, ili pak slabiji apetit. No takve faze su, uz vašu bezuvjetnu ljubav, nasreću prolaznog karaktera.

A najbolji primjer kako malom Niki boravak u bolnici nije ostao u traumatičnom sjećanju, njegovo je pitanje na redovitoj kontroli: "Mama, hoću li opet spavati kod doktora?"

Tekst: Iva Stilinović Grahovac

Foto: Thinkstock