Ako ste u poziciji novopečenog ili možda više i ne tako „friškog“ roditelja jedne djevojčice, sigurno ste se tijekom njezinog života zapitali brojna pitanja poput: Hoće li je njezin spol preodrediti onako kako je možda predodredio vas (ako ste majka)? Kako ću se jednog dana nositi s dečkima koji će biti zainteresirani za nju, kako da spriječim da je jedan od tih malih mangupa ne povrijedi – znam ja što je njima na pameti (ako ste tata)? Kako da je podučim da izgled nije bitan, da su svi modeli i manekenke normalna bića koja imaju svoje dobre i loše dane, a ne savršene božice kojem čijem? izgledu treba težiti? Kako da je naučim da se zauzme sebe ako jednog dana dođe u situaciju da joj šef, kolega ili netko xy neprimjereno, pa čak i vulgarno, komentira izgled?

Već od najranije dobi, što svjesno a što nesvjesno, utječemo na ponašanje naše djece i na neki način ga formatiramo za dalje. Nebrojeno puta sam čula izraz upućen djevojčicama koji glasi: „Nemoj se ljutiti, ti si curica, curice se tako ne ponašaju“. Ili „Hajde ljubavi, obuci ovu roza haljinicu, da budeš lijepa. Ovako si kao neki mali hahar, ove haljinice ti puno bolje stoje“; „Ne zamaraj svoju lijepu glavicu tim stvarima“... Kada dijete takve izjave čuje dovoljan broj puta, uskoro se počinje i ponašati u skladu s njima pa nas ne bi trebalo čuditi ako jednog dana shvatimo da živimo s tinejdžerkom koja dane provodi pred ogledalom i sav džeparac troši na šminku i odjeću. Ili s mladom ženom koja se ne zauzima za sebe, niti u privatnim niti u poslovnim odnosima, jer „ona je curica i ne smije se ljutiti“.

Možda smo i same doživjele takve izjave kada smo bile djevojčice. Ako smo bile dovoljno buntovne, možda smo ih uzele s rezervom i počele se ponašati u suprotnosti s njima. Ali, možda smo ih negdje duboko na nekoj nesvjesnoj razini usvojile i danas je naš život djelomično određen tim porukama koje smo primale u djetinjstvu. Još uvijek pamtim rečenice moje bake koja je stalno, što verbalno a što neverbalno, provlačila svoju poruku kako „Žena mora biti dobra domaćica“. Na sreću, imala sam dovoljno bunta u sebi da istu ne prihvatim u potpunosti, ali i dan danas se osjećam pomalo krivo ako nije sva odjeća opeglana, ako stan ne blista ili ako taj dan nisam bila raspoložena za kuhanje ručka pa smo partner i ja naručili pizzu.

Naravno, u današnje vrijeme ne smijemo zanemariti niti pritisak društva te izvrnuti sustav vrijednosti koji se često propagira kroz razne medije koji su lako dostupni djeci. Crtići s curicama kojima je bitan samo izgled, koje imaju uske strukiće i izražene obline, naglašavanje njihove seksualnosti i slično zapravo su stvari koje nisu primjerene djevojčicama mlađe dobi. Poruka koja se njima šalje kroz takve crtiće jest da je važno biti sexy, da je to dobar način kako u životu dobiti sve što želiš i kako biti sretan. Iz tog razloga smatram da su od presudne važnosti razgovori roditelja s djecom, vlastiti model ponašanja ali i razvijanje svijesti kod djeteta da su takvi crtići isprazni i da postoje puno bolji i kvalitetniji crtići koji nude dobre poruke.

Kako izbjeći pritiske društva, propagande medija i uspjeti u svojoj misiji da vaša kćer ne odrasta pod nekim etiketama koje se pripisuju ženskom spolu?

Prije svega, treba imati na umu da li sami, bilo svjesno ili nesvjesno, verbalno ili neverbalno, odašiljemo poruke kojima svoje dijete svrstavamo u ladicu „ženskog spola“. Da li svojoj kćerkici, koja je izuzetno nadarena za matematiku imputiramo kako je ona „društvenjak“ a ne „prirodnjak“ zato jer smo možda i sami društvenjaci ili zato jer mislimo da su dječaci u tom području uspješniji?  U brojnim se istraživanjima pokazalo kako u društvima koja su više ravnopravna prema spolovima, nadmoć dječaka i muškaraca u matematici i sličnim „muškim“ područjima nestaje, odnosno uopće je nema. Iako ne možemo možda utjecati na društvo u cjelini, možemo u vlastitom domu promicati ravnopravnost, možemo našoj djevojčici omogućiti da se igra i s autićima, da slaže lego kockice, da uživa u rješavanju matematičkih zadataka neopterećena time da „matematika ide bolje dječacima“, da nosi plave majice i hlačice.

Odnos s djetetom gradi se dugi niz godina i mogla bi reći da taj proces zapravo nikada ne završava. Svi razgovori tijekom kojih možemo saznati kako naše dijete razmišlja, svo vrijeme provedeno s djetetom u igri, svaka šetnja, odlazak u parkić, kino ili na sladoled daju nam puno informacija i prostora za djelovanje. Na nama je da iskoristimo to vrijeme i pretvorimo ga u veliku priliku da naše dijete bude sretno, zadovoljno sobom, da osjeti podršku i toplinu roditelja, da se osjeća sigurno i prihvaćeno.

Često se susrećemo s roditeljima čija su djeca po temperamentu drugačija od njih, djeca koja su drugačija od djece njihovih prijatelja ili jednostavno drugačija od njihove nekadašnje predodžbe djeteta. U takvim situacijama važno je da prepoznamo da je naše dijete takvo i takvo, da je možda mali introvert koji ne voli velika društva, koje uživa čitajući a ne igrajući odbojku (za razliku od nas koji smo možda cijelo djetinjstvo proveli družeći se s prijateljima na košarci i tako sa svojim timom proputovali pola svijeta). Da prihvatimo djevojčicu koja se uživa igrati s autićima, a da njezino ponašanje ne ocjenjujemo kao nenormalno, da ne inzistiramo da se ponaša u skladu s našim idejama što je prihvatljivo za spol, da je ne izlažemo pritiscima zbog naših strahova o tome „što će drugi reći“.

Ako prihvatimo naše dijete takvo kakvo jest, i takvog ga pratimo u njegovu razvoju, tada stvaramo dijete puno samopouzdanja, dijete, djevojčicu a jednog dana i ženu koja je samouvjerena, koja se zna zauzeti za sebe, koja radi ono što voli, koja živi život kakav je željela a ne onakav kakav joj je okolina nametnula. Ženu koja će možda jednog dana odgojiti istu takvu samosvjesnu djevojčicu.

Tekst: Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener, www.centarproventus.hr/

Foto: Thinkstock