Izbirljivost u prehrani može ukazivati na ozbiljniji poremećaj prehrane

U nekom trenutku većina djece prolazi kroz fazu izbirljivosti kada je u pitanju hrana. Ne žele isprobavati nove stvari, odbijaju hranu koju su nekada voljeli i općenito izluđuju svoje roditelje svaki put kada počnu frkati nosom na sve što im se stavi na tanjur.

Andrej je bio je jedan od onih klinaca koji nikada nisu prestali biti izbirljivi u pogledu prehrane. Njegova je verzija izbirljivosti bila ekstrem koji većina roditelja vjerojatno ne može niti zamisliti. Doista, postojalo je samo pet namirnica koje je bio spreman pojesti.

Njegova majka, Sandra, priča: 'Kada je Andrej imao 2 godine, jeo je samo palačinke, pileće medaljone, pomfrit i pio instant kakao. Nikada nije jeo voće, povrće niti žitarice.'
Zabrinuti zbog njegova načina prehrane, Andrejevi roditelji su otišli pedijatru. No rečeno im je da je to jednostavno normalna faza i da mu trebaju prestati davati hranu koju je tražio.

'Djeca neće umrijeti od gladi', rečenica je koju većina pedijatara kaže roditeljima koji imaju izbirljivu djecu, ali oni iz straha često zanemare tu istinu. Međutim, Sandra je poslušala savjet.
'Izgladnjivao se cijeli tjedan', rekla je Sandra. 'Na kraju sedmog dana bio je toliko letargičan i nije mogao ustati s kauča.'
Ono što tada Sandra nije znala jest da se Andrej suočava s poremećajem prehrane za koji većina ljudi nikada nije čula: poremećaj izbjegavanja/ograničavanja unosa hrane (ARFID).

To je bilo stanje koje je vrlo rijetko, a teško je bilo pronaći liječnika koji zna kako pristupiti tome problemu.
No oni koji su se bavili ovim poremećajem prehrane, strastveni su u podizanju svijesti o poremećaju izbjegavanja/ograničavanja unosa hrane. Dakle, pojedinosti o poremećaju počinju pronalaziti svoj put kroz razne blogove za mame, online publikacije i stranice centara za liječenje.

Jedan od klasičnih znakova je da je količina namirnica koju dijete konzumira vrlo ograničena, a to je 20 namirnica ili manje. Jelovnik se konstantno ponavlja i dijete nije spremno isprobati ništa novo. Štovoše, pri samoj pomisli na novu hranu, kod djeteta se javlja istinski strah.

Tako jedna liječnica spominje svoj prvi slučaj koji je bio jedan od ekstremnijih. Dječaka je od milja nazvala Pomfritko jer se njegov jelovnik sastojao isključivo od pomfrita. Od svoje 2. godine nije jeo ništa osim pomfrita. Svaki dan je, 12 godina, jeo dvije porcije za doručak, ručak i večeru.

U vrijeme kada je upućen liječniku, Pomfritko je patio od niza zdravstvenih problema. Tinejdžer je bio pretio, bio je pothranjen i borio se s osteoporozom. Prehrana pomfritom ga je dovela u vrlo kritično zdravstveno stanje, a doktoru se javio na preporuku kardiologa.

Što uzrokuje ovaj poremećaj?

Jedna od stvari koje su liječnici DiRé i Castle objasnili o poremećaju izbjegavanja/ograničavanja unosa hrane je da, za razliku od ostalih poremećaja, oboljeli od ARFID-a nemaju veze s iskrivljenom slikom o sebi i vlastitom tijelu ili željom za mršavljenjem.

Umjesto toga, bolest se često temelji na traumi, što je rezultat nekog ranog incidenta zbog kojeg ova djeca misle da bi im hrana, koje se boje, zapravo mogla naštetiti.
Moglo se raditi o incidentu gušenja ili kod prijevremeno rođenih beba moglo je biti uzrokovano mjesecima provedenim na intenzivnoj i cjevčicama za hranjenje na koje je dijete bilo priključeno.

Kako liječiti poremećaj?

ARFID je stanje koje se može liječiti. Važno je da pronađete liječnika koji je upućen u bolest i poznaje metode liječenja.

'Stvarno morate raditi s nekim tko zna što radi', objasnio je liječnik DiRé. 'Ovo nije mehanički problem, tako da nema potrebe za terapijom gutanja, terapijom sisanja ili govornom terapijom. Liječenje ARFID-a zahtijeva razumijevanje traume.'
'Osim toga', rekao je, 'ako bolest pokušate liječiti tako da pacijenta izlažete hrani koje se boji, možete samo pogoršati stanje. Metode koje djeluju kod anoreksije ili bulimije ili prejedanja, kod ove bolesti neće biti djelotvorne.'
'Ipak, riječ je o izlječivom poremećaju', nastavio je DiRé. 'Namotiviraniji da se izliječe su tinejdžeri, kojima takvo stanje snažno utječe na društveni život i oni ga očajnički žele preboljeti, što je suprotno onome što vidimo kod drugih poremećaja hranjenja, gdje su tinejdžeri često najotporniji na liječenje.'

'Trebalo je četiri godine da mi postave dijagnozu'

Rachael iz Pennsylvanije bila je jedna od tinejdžerica koje su oboljele od ovoga poremećaja. Išla je u drugi razred srednje škole kada je prvi put čula za ARFID i shvatila da je to ono s čime se bori od svoje 7. godine.

'Prijateljica me pitala imam li poremećaj prehrane', rekla je za Healthline. 'Nije pitala na neprikladan niti zajedljiv način, što sam najšeće doživljala od okoline koja je pretpostavljala da imam anoreksiju. Rekla sam joj da nemam problema s izgledom tijela i da su moji problemi s hranom potpuno drukčiji. Nekoliko tjedana kasnije, pretražila sam informacije o svom stanju na internetu i odmah sam znala. Rasplakala sam se kad sam otkrila da to što mi se događa nije moja greška, što me je zapravo potaknulo da potražim pomoć.'
Međutim, čak i kada je dobila dijagnozu, trebalo joj je još četiri godine da pronađe liječnika koji ju je bio spreman saslušati.

'ARFID je još uvijek relativno nepoznat, čak i liječnicima', rekla je Rachael. 'Budući da nitko nije znao o čemu govorim, nisam se ni mogla liječeti.'

'Toliko vremena provedenog bez liječenja, uzelo je svoj danak', rekla je Rachael. 'Moj popis 'sigurne hrane' postajao je sve manji i manji. Zbog pothranjenosti, počela sam osjećati fizičke simptome (vrtoglavicu, glavobolju, gubitak osjećaja u rukama i stopalima, ekstremne temperaturne osjetljivosti i druge nasumične bolove). Na neko sam vrijeme odustala od liječenja i potrage za primjerenom terapijom. Nitko nije znao što mi je pa sam mislila da ću jednostavno morati s time pomiriti. Bila je to zastrašujuća stvarnost. Moj najveći strah bio je da ću se probuditi i da će mi sva preostala hrana odjednom biti odvratna. Užasno sam se bojala da mi na kraju neće ostati ništa.'

Na sreću, to se nije dogodilo. Na fakultetu je konačno uspjela dobiti dijagnozu i započela je liječenje.
'Počela sam posjećivati terapeuta, nutricionista i psihijatra', rekla je. 'Polagano, ali sigurno, dobivam na težini (oko 15 kilograma od početka liječenja) i proširujem svoju prehranu. Sporo je, ali postajem samouvjerenija i osjećam se bolje nego što sam mislila da je moguće.'

Kao netko tko ima bogato iskustvo, Rachael ima savjet za roditelje ako sumnjaju da se njihovo dijete bori s ARFID-om.
'Nemojte osjećati krivnju ili sramotu ako vaše dijete ne želi jesti novu hranu', rekla je. 'Nemojte mu govoriti koliko propušta ili koliko je žalosno što ne može jesti ono što svi drugi jedu. I onako se već osjeća neugodno i posramljeno.'

Sve više liječnika počinje proučavati ovaj poremećaj, a pristup njegovu rječavanju je multidisciplinaran. Liječnica Castle smatra da ARFID prati i visok stupanj anksioznosti, izazvan osjećajem straha od prijetnje hranom koju pacijent smatra da će mu naštetiti. No ohrabruje roditelje: 'Morate se upoznati s problemom kako biste mogli pomoći svome djetetu. I nikako nemojte odustati jer postoji način da vaše dijete pobijedi ovaj poremećaj u prehrani'.