Često smo ljuti na djecu i to naše ponašanje dovodi do izvjesnih sumnji: u odnosu s djecom nismo toliko uspješni koliko bismo željeli biti. No djecu možemo zamoliti da nam pomognu, čak i onda kad su još vrlo mala: "Vidi, posljednja sam tri tjedna bio vrlo ljut na tebe kada si to i to radio. Ne znam što da učinim, možeš li mi pomoći?" Djeca tu najčešće predlože rješenje, čak i ako se ne znaju izraziti onako kako bismo očekivali. Jedan je danski stručnjak svojedobno sudjelovao u projektu koji je obuhvaćao djecu između tri i šest godina. Pritom je došao do saznanja da 90% ispitane djece smatra da se roditelji 80% vremena koje provedu s djecom ljute na njih. Ispitani su odrasli mislili da se ljute samo 10% vremena. Ono što se on dalje pitao jest: a što je s onih 70% gdje se djeca kritiziraju, gdje ih se ne primjećuje. Došao je do zaključka da odrasli pod pojmom 'ljutiti se' misle samo na povišen ton i oštar pogled', dok djeca pod time misle i na mnoge druge situacije u kojima ih se trpa u ladice i oblikuje kako se želi. 

Što mi odrasli možemo učiniti?

Ako pitamo djecu: "Što mogu napraviti drugačije?", djeca će reći: "Ništa, samo me saslušaj." To bi značilo sljedeće: "Kad bi ti, tata, znao što se odvija u mojoj glavi, tada se ne bi tako ljutio na mene, već bi znao da za to što činim imam dobar razlog." Kada radim s tinejdžerima, često mi kažu: "Moja me obitelj ne čuje." Roditelji na to ostanu zaprepašteni: "Kako to misliš? Pa cijelo vrijeme razgovaramo s tobom." Pritom se roditelji osjećaju povrijeđeno, no zapravo je izrazito važno ono što im djeca poručuju: "Vi čujete moje riječi, ali ne i ono što iza njih stoji! Ne razmišljate o tome." Ono što želim postići svojim zalaganjem jest prikazati u konkretnim odnosima - nebitno radi li se o partnerskim odnosima, onima između roditelja i nastavnika ili roditelja i djece - da emocije trebaju biti preoblikovane u radnju punu ljubavi. Svi mi imamo poteškoće s tim kako to 'volim te' prenijeti na drugoga da on to doista osjeti. 

Da, mislimo da ako nekog volimo, on nam na tome mora biti zahvalan i to je sve...

Vjerujemo da imamo ulaznu i izlaznu kartu za nečiju dušu: "Ako te volim, sve mi je dopušteno!" Ne, ljubav nije alibi da možemo činiti sve što nam se prohtije. Činjenica je da neki ljudi u ime ljubavi počine i najstrašnije stvari. 

Ljubav može biti i opasna...

O da, prije svega za djecu, jer djeca moraju prihvatiti način na koji ih roditelji vole, čak i onda kad se uopće ne osjećaju voljeno. Ako roditelji primjerice smatraju da je ljubav kad djecu obasipaju igračkama, djeca se slede, ali osjećaju da je to jedini način na koji njihovi roditelji znaju izraziti ljubav i da ne znaju ništa drugo nego kupovati sve više igračaka. I što više igračaka djeca imaju i što ih se više gomila u kutu njihove sobe, to su hladnija, To je također sjajan primjer za to na kako tankoćutan način djeca surađuju - ona razvijaju svoju životnu logiku koja će ih zatim pratiti kroz život. Ako ti je majka primjerice kad si bila mala stalno govorila: "Ista si kao tvoj otac!", kad se udaš i dobiješ vlastito dijete, govorit ćeš mu to isto iako je tebe kao dijete ta rečenica boljela. No to je ono što si preuzela od majke, njezin način voljenja, To je isto što si odnje dobila preko ljubavi. 

Tekst: Ulomak iz knjige 'Od odgoja do odnosa: autentični roditelji - kompetentna djeca', Jesper Juul
Foto: Shutterstock