Vjerojatno ste već čuli da su za djetetovo neprikladno ponašanje najbolji izlaz razgovor i zagrljaj. No znamo, ne ide to uvijek tako lako. U većini slučajeva, u jeku tantruma dvogodišnjaka ili trogodišnjaka, malo toga možete učiniti primjenom tih metoda. Prije će se dogoditi ono što se nikako ne bi smjelo dogoditi, a to jest da vi kao roditelj izgubite strpljenje te reagirate neprikladno. Dijete koje vrišti i baca se po podu tada će reagirati još gore, a vrijeme trajanja tantruma samo će se produžiti. Upravo zato trebate razumjeti što se nalazi u pozadini djetetova ponašanja koje vas izluđuje. Trebate razumjeti da namjera djeteta u takvim trenutcima nipošto nije njegova želja da vas izbaci iz takta. I dok u mirnim vremenima trebate raditi na vašem odnosu i povezivanju (o čemu više možete pročitati ovdje) te postavljanju granica da bi se tantrumi događali što rjeđe (o čemu više možete pročitati ovdje), u nastavku vam donosimo primjere i savjete Philippe Perry, koji vam mogu pomoći da shvatite zašto baš to vaše dijete radi. Ona je britanska psihoterapeutkinja i spisateljica, koje je u svojoj knjizi 'Željeli biste da su ovu knjigu pročitali vaši roditelji' sažela jednostavan i praktičan koncept odgoja. Pa doznajte što vam je činiti kad su objašnjenja beskorisna!

"Za roditelja je prirodno da želi znati zašto dijete plače, viče ili odbija nešto učiniti – inače imate osjećaj da ste izgubili kontrolu nad situacijom – ali uistinu je u redu ako ne znate i ako ostanete znatiželjni. Roditelji najčešće pribjegnu djetetovom umoru kao razlogu, koji može, ali i ne mora biti jedan od čimbenika. Ali se sjećam da sam kao dijete više puta čula to objašnjenje, koje je samo povećavalo moj bijes, jer nije odražavalo ono što sam osjećala, pa sam znala da me ne razumiju. Roditelji jako vole objašnjenje o umoru, ali mislim da znamo tko je uistinu umoran, a time ne mislim na dijete!

Postoji još nekoliko tumačenja dječjeg neprikladnog ponašanja koja čak mogu biti štetna za dijete ako ih čuje. Prepoznate li neke od njih kao one koje i sami koristite, već ste ih počeli ispravljati:

To radi samo zato da bi privukla pažnju.

Svakoj osobi potrebna je pažnja bez obzira na to koliko ima godina. Ako dijete automatski dobiva dovoljno pažnje i osjeća se sigurnim da će je dobiti kad mu je potrebna, tada ne mora pribjeći neprilagođenom ponašanju da bi je dobio.

Moja me kći običavala tražiti jabuku koju zapravo nije željela. Željela je da izgledam zadovoljno i osmjehnem joj se. Kad sam primijetila da uglavnom ne pojede jabuke koje sam joj davala, shvatila sam o čemu je riječ i rekla joj da zatraži pažnju umjesto jabuke. To se među nama pretvorilo u zabavnu igru, a propalo nam je manje jabuka. Flo se nije stidjela što je željela ono što svi mi povremeno želimo – pažnju.

Samo pokušava manipulirati tobom.

Dvogodišnjaci i trogodišnjaci još nisu u stanju gajiti zlu nakanu; oni su vjerni sebi, umjesto da planiraju kako će vas naljutiti. Bebe i djeca zapravo se svode na osjećaje; još ih nisu naučili promatrati, još ne mogu shvatiti što žele, a onda to i zatražiti. U tome im je potrebna pomoć.

Kad vaše dijete počne vrištati tijekom napadaja bijesa, ritajući se, a možda i udara glavom u stvari, on ne provodi unaprijed isplaniranu strategiju: dijete izražava svoje osjećaje i potrebna mu je pomoć da ih prikladnije izrazi. U tome će uspjeti s vremenom.

Ako imate osjećaj da vas starije dijete nastoji prevariti i da je napadaj bijesa sličniji amaterskoj predstavi nego stvarnom napadaju bijesa, možete mu reći kako doživljavate njegovo ponašanje i riječima izraziti ono što vam možda nastoji reći. Primjerice: "Imam osjećaj da me nastojiš prevariti da ti dopustim da ne napišeš zadaću. Pretpostavljam da si osamljen dok pišeš zadaću posve sam. Ali mogu sjesti pokraj tebe dok to radiš.“

Jednostavno zna kako će me izludjeti.

Samo zato što vam je djetetova reakcija na frustraciju nelagodna, to ne znači da dijete ima bilo kakvog pojma o tome kako djeluje na vas ili da je proračunalo kako će to postići. Moja me kći nije pokušavala izludjeti kad je sjela na stepenicu na povratku iz kupovine, iako me to nakratko frustriralo. Niti je pokušavala izludjeti oca kad je sjela na pod na bazenu; jednostavno još nije mogla reći što želi. Djeca vještinu korištenja rječnika, kako bi opisala svoje osjećaje i ono što žele, uče onda kad im mi pokazujemo kako se to radi. Razmislite o ovome: mnogo je kompliciranije usvojiti tu vještinu nego, primjerice, zatražiti kolač, osobito ako su u pitanju jake emocije.

Nešto nije u redu s njim.

Neka djeca društvene vještine uče sporije od druge djece, nekoj je teže nositi se s frustracijom, nekoj treba više vremena da nauče kako biti fleksibilna i rješavati problem. Iz toga izrastaju problemi i za vas i za njih. Većina ljudi vjerojatno misli da je za dvogodišnjaka ili trogodišnjaka prihvatljivo da sjedne i počne vrištati ako mora ići stepenicama umjesto dizalom, ali za šestogodišnjaka ili sedmogodišnjaka? Obično očekujete da bi vaše dijete do te dobi već trebalo prerasti takve napadaje. Ali nekoj je djeci potrebno više pomoći da shvate što osjećaju i da pronađu prikladne načine izražavanja ili susprezanja takvih osjećaja. Ono što će im uistinu pomoći jest ako netko tko je na njihovoj strani, a to ste vi, te osjećaje ispravno pretoči u riječi.

Nećete uvijek biti u stanju dokučiti što se događa, ali ako ste blagi prema njima kad su uznemireni, umjesto da ih kaznite, to će potaknuti buduću suradnju i razvijati vaš međusobni odnos, umjesto da ga ošteti.

Ako vam je potrebna pomoć ili ohrabrenje u vezi s djetetovim ponašanjem jer vam se čini da je u nekoj fazi razvoja ostalo znatno dulje od svih svojih vršnjaka, posjetite obiteljskog terapeuta ili socijalnog radnika. Liječnik ili škola trebali bi vam dati savjet o pomoći koja vam je potrebna. To bi vas moglo dovesti do postavljanja dijagnoze, što bi vam moglo donijeti olakšanje i navesti vas da potražite dodatnu pomoć i potporu.

Loša je strana dijagnoze u tome što se doima poput presude. Ona vas može navesti da prestanete promatrati svoje dijete i nastojati shvatiti osjećaje u pozadini njegova ponašanja. Dijagnoza može postati izgovor za ponašanje. A postoji i opasnost da pomislite kako se stvari nikad neće poboljšati, pa ćete izgubiti optimizam.

Što je još gore, dijete kojemu to možda nije potrebno moglo bi dobiti lijekove. Pogledajmo poremećaj pažnje s hiperaktivnošću (ADHD). Razmislite o ovome: dijagnozu ADHD-a dobije više djece rođene u kolovozu nego one rođene u rujnu. Vjerujem da to pokazuje kako su autoriteti skloni zaključiti kako djeca rođena u kolovozu imaju poremećaj, umjesto da shvate kako su samo nešto manje zrela od vršnjaka koji su rođeni gotovo godinu dana ranije. Ne tvrdim da su svi lijekovi namijenjeni obuzdavanju ponašanja loši, nego samo da bi trebali predstavljati krajnje sredstvo.

Ako vam se čini da se ne možete nositi s djetetovim ponašanjem, bolje je da što prije potražite pomoć jer što dulje imamo navike koje štete našem odnosu s djetetom, to će nam više vremena trebati da ih se oslobodimo."



Tekst: J. S. Č., ulomak iz knjige 'Željeli biste da su ovu knjigu pročitali vaši roditelji' 
Foto: Shutterstock