Petak navečer, 21 sat. Stiže mail razrednice u kojem nam javlja kako će, zbog jednog koronavirusom zaraženog učenika, od sutra cijeli razred morati u samoizolaciju. Riječ je o razredu u jednoj zagrebačkoj gimnaziji. Zove sina da mu priopćim vijest. On ništa ne zna o tome. U slušalici čujem žamor i veselu atmosferu oko njege, a onda i rečenicu. “OK, onda ću večeras dulje ostati vani!”. Da, bilo je pitanje vremena kad će se to dogoditi. Nije bilo upitno hoće li, nego kada. I koliko puta u školskoj godini. Razrednica nam piše kako ne trebamo paničariti, da će sve biti OK, te da ćemo sutradan na mail dobiti upute epidemiologa. Iskreno, nije me strah; žao mi je što ću morati otkazati druženje s prijateljima kod nas doma, planirano za subotu, ali što je tu je. Ujutro stiže mail s HZJZ-a. Moramo javiti adresu na kojoj će dijete biti u samoizolaciji, a preporučuju nam i to da svakako izbjegavamo druženja. Samoizolacija će trajati sedam dana, budući da su djeca sa zaraženim učenikom, zadnji puta bili prije osam dana – dakle, 15 dana od njihova zadnjeg susreta.

“Eto, imaš sreće. Zamisli da si morao biti dva tjedna u samoizolaciji”, tješim svog sina i već unaprijed znam kako će dani pred nama biti izazovni.

“Pa nije mi jasno, zašto cijeli razred ide u izolaciju'”, čudi se moja frendica, jer su u školi njezine klinke izolirali samo nekoliko učenika koji su sjedili blizu zaražene učenice. I u tvrtkama, čujem, ne idu svi doma, već samo "prvi susjedi" zaraženog. Čujem i to kako sve ovisi i o tome kojem epidemiologu u ruke dospije koji slučaj. Moram priznati da mi se ta praksa ne sviđa...

Subota prolazi uobičajeno; odgledao je nekoliko epizoda druge sezone omiljene serije, pa je puno “visio na mobitelu”, a na moju primjedbu kako sada ima vremena, pa bi mogao nadoknaditi zaostatke iz škole, samo je komentirao: 'Subotom se ne uči!'. Prvi očekivani problemi nastupaju navečer; prijatelji ga 'provociraju' pozivima iz kvartovskog kafića, no već nedjelja donijela je pravu krizu. Pokazuje mi Instagram Story prijatelja iz razreda koji bi, kao i on, trebao biti u samoizolaciji, no dečko se lijepo druži i uživa na otvorenom.

“Ako su drugi roditelji neodgovorni i dopuštaju takvo ponašanje, mi nismo! Izvoli se pribrati i prihvati da do kraja tjedna ne možeš vani”, kategorično govorim i podsjećam ga i na novčanu kazni i do osam tisuća kuna za one koji krše samoizolaciju.

“Baš šteta; mislio sam da me dolaze provjeriti”, kaže razočaran nakon što je shvatio da nam na vrata zvoni susjed, a ne policajac.

“Kad već moram biti doma, da nije uzalud”, kaže u šali dok mu objašnjavam kako tom svojom “žrtvom” pokazuje zrelost i odgovornost, kako štiti svoju baku i sve druge starije I bolesne ljude; kako je to plemenito… Ni sama nisam sigurna kakav je moj stav o koronavirusu i svemu što nam je život okrenulo naglavačke; uglavnom mislim da je sve to pretjerivanje i da bismo morali nastaviti živjeti normalno ako želimo ostati normalni. No, opet, lako je govoriti nekome tko nema dijete kroničnog astmatičara, mamu koja se liječi od tumora ili baku s tisuću dijagnoza… Osim toga, bolest je nova i nitko ne zna puno o njoj. Iako je teško staviti život na privremenu “pauzu”, svi moramo imati malo više strpljenja. I, da, žao mi je tih mladih ljudi, koji propuštaju one lijepe, bezbrižne trenutke mladenaštva; koji su ostali lišeni zajedničkih školskih izleta i putovanja, zaljubljivanja u klubovima i školskim hodnicima, tuluma o kojima se godinama kasnije priča…

“Nemoć ti je najgora stvar na svijetu; nemoć da nešto promijeniš. Možda ti se sada čini da proživljavaš baš to, ali ovo će brzo proći, život će se opet vratiti u normalu, a sjeti se samo koliko ima bolesnih ljudi; ljudi s 'pravim' životnim problemima, nemoćnih da bilo što promijene. Kako ćeš se ti nositi sa stvarnim problemima, kad ovakvu dramu radiš zbog obične samoizolacije”, pitam ga dok mu 'pametujem'. I istovremeno ga grlim; dajem mu puse, govorim da sam sigurna da će on to moći izdržati. Primjećujem kako se na njegovom licu pomalo razvlači osmijeh. Još smo jedan dan bliže slobodi…

Fotografija: Unsplash/ Warren Wong