Zadranka sasvim iskreno: 'Nemam koronu, ali sam oboljela od nje!'

Živimo u “novom normalnom”, u kojem smo uvelike promijenili način funkcioniranje, u kojem nam je život pokazao da može i drukčije, ali i u kojem su mnogi u sebi prepoznali neku novu osobu. Ili, rekli bi neki, život nam je pokazao koliko smo doista jaki i spremni se nositi s nepredviđenim okolnostima. I dok ćemo, svjedoče to i psiholozi, tek vidjeti kolika je stvarna cijena pandemije, tj. koje će sve posljedice ostaviti na društvo u cjelini, ali i na pojedinca, posebno na one najmlađe, svakodnevica nam već pokazuje koliko je koronakriza duboko pogodila svakog čovjeka. Neki to ne žele priznati; neki i dalje žele vjerovati u teoriju urote, a neki vape za pomoći.

Petra je, baš kao i mnoge majke, cijeli svoj život podredila obitelji. Zvat ćemo je Petra, iako to nije njezino pravo ime. Živi u, kako kaže, “velikom selu”, gdje svatko sve zna, pa bi joj bilo neugodno kad bi netko saznao da redovito ide na psihoterapiju. Redovito je u njezinom slučaju otprilike tri mjeseca, koliko osjeća da se više ne može nositi sa strahovima. Čega se boji? Svega! Života! Suprug je njezina potpuna suprotnost: dok se ona brine, on je u pravilu ležeran. Pravi Dalmatinac, rekli bi mnogi. I dok joj ponekad ta ležernost odgovara, u konačnici to najčešće ispadne potpuno nerazumijevanje i banaliziranje njezinih problema, bez obzira o čemu je riječ, tako da je šutnja postala njezin model ponašanja. I razlog što je trebala nekoga tko će joj stručno objasniti što s njom ne štima. Jer, Petra ima sve, supruga kojem pomalo i zavidi na životnoj filozofiji, dvoje djece s kojima nema baš nikakvih problema, posao koji nije spektakularan, niti osobito dobro plaćen, ali je relativno siguran; ljeti se budžet popuni i prihodom od malenog apartmana kojeg iznajmljuju... “Što sa mnom nije uredu kad stalno osjećam nekakav strah i kad više nemam nikakve životne vedrine?”, pita se Petra, čija je situacija eskalirala s pandemijom koronavirusa.

Ne druži se s prijateljima, jer što ako je netko od njih bio u kontaktu sa zaraženom osobom; ne ide na nikakva slavlja i druženja, jer se boji. Ni sama ne zna čega točno! Čuje da su za sada kod većine ljudi blagi simptomi bolesti, a ona sama, kao i njezina obitelj, nisu u nekoj rizičnoj skupini, ali ona se svejedno boji. Panično sluša svake vijesti, izvješća o broju zaraženih, ne odlazi više s prijateljicama na kavu, ne odlazi ni ja jogu, koju je toliko voljela, ovog ljeta kupala se samo u skrivenim uvalama, a niti jednu večer u protekla dva mjeseca nije otišla u Zadar prošetati preko Foše do Trga pet bunara i parka gdje je voljela popiti kavu ili poslušati neki koncert, dok ih je još bilo. Pandemija je u njoj ugasila život, baš kao što je navela roditelje s početka priče na suludi čin. Kako živjeti normalno u “novom normalnom”, osobito u ovim okolnostima kada nam sa svih strana najavljuju tešku jesen?

Pojava novog koronavirusa SARS-CoV-2 predstavlja novost i puno je nepoznanica o toj zaraznoj bolesti što pojačava osobni doživljaj opasnosti te strah i neizvjesnost. To je normalna reakcija. Strah pritom može biti reakcija na stvarnu prijetnju ili pretpostavljenu prijetnju – prijetnju koju pretpostavljamo ili očekujemo i percipiramo na temelju naše osobne procjene ili doživljaja rizika. Panika pak predstavlja intenzivan, odnosno jak doživljaj straha. Tako strah, jaka tjeskoba ili panika, a s tim u vezi i naše ponašanje, često nije odraz stvarnog rizika utemeljenog na epidemiološkim podatcima već odraz našeg osobnog doživljaja rizika ili opasnosti. Neki percipiraju povećani osobni rizik, a neki smanjeni što onda utječe na njihovo ponašanje. Strah nam tijekom epidemije u određenoj mjeri pomaže usmjeriti se na moguće izvore prijetnje i brigu o svom zdravlju. Istraživanja tijekom nekih drugih epidemija su pokazala da je razina usvajanja mjera opreza (preventivnih mjera) bila povezana s povećanom razinom anksioznosti i straha od infekcije. S druge strane pretjerani strah i panika mogu više štetiti nego koristiti.

Kako bismo "upravljali“ našim doživljajem rizika, a time i našim doživljajem straha, evo nekoliko preporuka iz priručnika "Koronavirus i mnetalno zdravlje" Hrvatske psihološke komore: važno je naći i pratiti samo provjerene i vjerodostojne izvore informacija. Drugi važan način na koji možemo upravljati osobnim doživljajem opasnosti je korištenjem strategije postavljanja jednostavnih pitanja, npr. Postoji li razlog zbog kojeg je moguće da sam ja osobno u povećanom riziku od zaraze? Jesam li bio/la u kontaktu s mogućim slučajevima zaraze? Takvim promišljanjem smanjujemo mogućnost doživljaja rizika i povećane prijetnje na nesvjesnoj i instinktivnoj razini, odnosno racionalnije promišljamo o mogućoj opasnosti.

Treća preporuka je o mjerama i načinima na koji se može smanjiti rizik od osobne zaraze u danim okolnostima ili zaraze svojih članova obitelji i drugih bliskih osoba – Koja su ponašanja kojima uspješno mogu doprinijeti smanjivanju rizika i širenju zaraze? Koja su to ponašanja kojima mogu zaštiti sebe, ali i druge ljude? Koristi li mi to? Je li istinito? Kako to pomaže? Činim li time dobro sebi i drugima? Na tom mjestu je ponovno važno donositi odluke na temelju vjerodostojnih informacija od strane stručnjaka odnosno pratiti savjete i preporuke stručnjaka i maksimalno se pridržavati preventivnih mjera. Navedenim načinima i ponašanjima odgovorno se ponašamo prema svom zdravlju, ali i zdravlju drugih osoba. Ovo je trenutak u kojem je potrebno osvijestiti i važnost brige i ulaganja u vlastito zdravlje te prilika da promjenama u našem zdravstvenom ponašanju prihvatimo stilove života koji doprinose općenito boljem očuvanju našega zdravlja, uključujući doprinose boljoj zaštiti i od zaraznih kao i kroničnih nezaraznih bolesti (npr. bolesti srca i krvnih žila, zloćudne novotvorine, kronične bolesti dišnih puteva, mentalni poremećaji i dr.). To bi bila četvrta važna preporuka i poticaj kada govorimo o tome što možemo učiniti. Uključuje istovremeno brigu i o mentalnom i o tjelesnom zdravlju. Neka istraživanja u zemljama koja su prolazila iskustva izbijanja epidemija zaraznih bolesti kao što su gripa, SARS i dr. pokazala su da se velik dio stanovništva osjećao bespomoćno, prestravljeno i zabrinuto. U normalizaciji emocionalnih reakcija i poticanju nade i otpornosti pomaže redovito i ponavljajuće informiranje jasnim i jednostavnim porukama te empatičan pristup normalnim stresnim reakcijama. Nadalje, ne zaboravimo, svi ne reagiraju jednako na situacije potencijalne prijetnje za zdravlje, neki reagiraju većim stresom, zabrinutošću i tjeskobom. Bez obzira na ozbiljnost i jačinu ugroze neki pojedinci bit će više, a neki manje uznemireni. Stoga je u ovim trenutcima važno pružiti podršku onima koji su pod većim strahom i zabrinutošću, što je peta važna preporuka. Pritom je važno poticati optimizam, ali ne negirati realne rizike. Važno je prihvatiti da ne reagiramo svi jednako i da je svakome „njegov strah realan“ te im treba pomoći, umiriti ih, pritom ih ne osuđivati i ne podcjenjivati ili slično negativno reagirati. Također je važno poticati realne procjene opasnosti kao i sposobnosti pojedinca da zaštiti sebe i svoju obitelj ponavljanjem točnih informacija, realnih procjena rizika i opasnosti te mjerama zaštite utemeljenima na stručnim dokazima. I na kraju, šesta preporuka, važno je međusobno povezivanje i davanje podrške i pomoći, ali uvažavajući sve preporuke zdravstvenih i drugih nadležnih institucija, posebno socijalne distance. U tome nam može pomoći i suvremena tehnologija odnosno društvene mreže, e-mail, mobitel i sl., koji nam omogućavaju komunikaciju s nama dragim osobama uvažavajući preporuke stručnjaka o smanjenim izravnim kontaktima i socijalnoj distanci. U slučaju potrebe za dodatnom psihološkom podrškom i pomoći nude se za to organizirani telefoni za psihološku odnosno psihosocijalnu pomoć.

Kako s djecom razgovarati o koronavirusu, saznajte OVDJE.

Tekst: D. P.
Fotografija: Shutterstock