Svijet pred ekranima: Dogodit će se velike promjene u ljudskoj osobnosti

Kako bi im se mozak normalno razvijao, djeca moraju biti u interakciji s drugim ljudima, a posljednjih godina svjedoci smo sve veće otuđenosti i socijalne isključenosti, pa tako oni najmlađi, koji bi trebali najviše uživati u bezbrižnoj igri na zraku i na dječjim igralištima, sve više vremena provode u kućama zabavljajući se u virtualnom svijetu. Neka predviđanja kažu kako će virtualni prijatelji mnogima postati važniji od onih stvarnih! Mnoštvo je dokaza o tome da djeca koja su tjelesno aktivna i svakodnevno trče za loptom postižu bolje rezultate u školi, pa je tako učenje i pamćenje odabrano kao tema ovogodišnjeg Tjedna mozga u Hrvatskoj, koji 18. put organiziraju Hrvatsko društvo za neuroznanost, Hrvatski institut za istraživanje mozga i Znanstveni centar izvrsnosti za temeljnu, kliničku i translacijsku neuroznanost Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Tim smo povodom razgovarali s doc. dr. sc. Goranom Sedmakom s Hrvatskog instituta za istraživanje mozga.

Danas smo svjedoci toga da djeca sve manje vremena provode u slobodnoj igri, a znamo da je igra svojevrsno učenje (vježbanje) života. Igru na zraku zamijenile su igrice na mobitelima i kompjuterima. U kojoj mjeri takve promjene u načinu života utječu na razvoj i strukturu dječjeg mozga, pa i u konačnici na sposobnost učenja i pamćenja?

Tehnologija svakako mijenja način na koji se naš mozak razvija, na njegovu strukturu i funkciju. Mišljenja znanstvenika o tome jesu li ove promjene korisne ili štetne te što one točno znače za naš mozak još su podijeljena. Primjerice, kod djece koje više vremena provode gledajući u ekrane uočeno je stanjenje moždane kore u područjima važnima za vid u odnosu na njihove vršnjake. Tumačenje ovih pronalazaka je dvostrano. Jedna skupina znanstvenika tvrdi da je to dokaz patoloških promjena koja će kasnije u životu rezultirati poremećajima funkcije mozga, dok druga skupina tvrdi da je to znak ubrzanog sazrijevanja ovih struktura kod djece koja ih češće koriste. Koje od ova dva stajališta je točno, još ne možemo sa sigurnošću reći. Potrebno je provesti još istraživanja koja bi pratila ovu djecu kroz njihov život te nam sa sigurnošću pokazala jesu li ove promjene bile korisne ili štetne.

Često čujemo da su današnja djeca naprednija i pametnija u odnosu na prethodne generacije. Je li i to rezultat modernih tehnologija, odnosno posljedica toga da im se mozak brže razvija, čime svoj puni potencijal ostvaruju ranije nego što je to uobičajeno? Je li to na neki način loše, jer intelektualni razvoj ne prati onaj emocionalni, što je također jako važno za život?

Osobno ne smatram da su današnja djeca naprednija i pametnija u odnosu na prethodne generacije. Prednost današnjih generacija je upravo u tehnologijama koje posjeduju i koje im omogućavaju da svoje potencijale brže i bolje iskoriste. Jedan od razloga koji se pripisuje toj tezi da su današnje generacije naprednije jest njihovo bolje korištenje tehnologije. No današnje generacije su "rođene“ s tim tehnologijama, te ih nisu morali učiti koristiti, kao što su to starije generacije morale, nego ih intuitivno svladavaju od samog rođenja, pa stoga i bolje koriste. Mislim da mi kao društvo očekujemo od naše djece da budu naprednija i "pametnija“ od prijašnjih generacija, pa – primjerice –  već do dolaska u osnovnu školu bi trebala znati čitati i pisati. Slažem se da to ponekad nije dobro, ne samo zbog emocionalnog razvoja koji ne prati intelektualni nego se i na taj način preskaču neke faze u odrastanju i sazrijevanju koje su kasnije bitne za razvoj normalne osobnosti. Mi kao roditelji i društvo vrlo često stvaramo djeci pritisak da budu "naprednija i pametnija“. Primjerice, danas je sramota ako dijete nema prosjek 5.0 u školi. Takvo dijete je stigmatizirano kao neuspješno i netko tko nikada neće ostvariti ništa važno u životu, što stvara značajan stres i pritisak djeci u dobi kada se još ne mogu emocionalno nositi s neuspjehom i razočaranjem okoline. Stoga kasnije u životu ta djeca mogu imati ozbiljne posljedice.

U posljednje vrijeme sve češće čujemo za pojam “digitalna demencija”. Brzina informacija koju nam je donijelo digitalno vrijeme ima niz prednosti, ali i mana.  Razina na kojoj većina ljudi komunicira je površna, a time i netočna, i malo tko se trudi pamtiti podatke jer za sve imamo nekakve podsjetnike. Hoće li to doista, kako se već sada najavljuje, dovesti do povećanja broja dementnih osoba?

Nove tehnologije značajno su unaprijedile i olakšale naš život. No sa sobom nose i skrivene opasnosti kojih vrlo često nismo svjesni. Pojam digitalne demencije opisuje osobe koje zbog pretjeranog oslanjanja na digitalne tehnologije sve manje koriste svoje vlastite mentalne sposobnosti. Takvo smanjeno korištenje nekih od funkcija mozga dovodi do njihovog propadanja zbog načina na koji naš mozak štedi energiju. Mozak je najveći potrošač energije u našem tijelu i pokušava na bilo koji način smanjiti tu potrošnju. Ako neku funkciju ne koristimo, to je signal našem mozgu da je ta funkcija nebitna i ona se "ugasi“. Na taj način mozak uštedi energiju i može je preusmjeriti na funkcije koje su važnije. Jednom kada se neka funkcija na taj način izgubi, ili oslabi, vrlo ju je teško vratiti na potrebnu razinu. Stoga pretjerana ovisnost o digitalnim tehnologijama zaista može dovesti do poremećaja sličnim demenciji. No ti poremećaji nisu ograničeni samo na pamćenje, oni mogu zahvatiti i druge funkcije kao što je kritičko mišljenje, govor, socijalne vještine i sl.

Kakve sve posljedice – osim očekivanog porasta dementnih osoba – možemo još očekivati?

Posljedice novih tehnologija je vrlo teško predvidjeti jer je teško i predvidjeti njihov razvoj. Po mojem mišljenju dvije najveće opasnosti koje nam prijete su smanjenje socijalnih vještina i mogućnosti kritičkog mišljenja. Povećanim korištenjem digitalnih medija smanjuje se potreba za interakcijom s drugim ljudima, što dovodi do smanjenja socijalnih vještina jer se one mogu razviti samo u interakciji s drugim ljudima. Smanjenje socijalnih interakcija smanjiti će i socijalnu koheziju, jer ćemo imati sve manje empatije za druge ljude, tj. draži će nam biti virtualni prijatelji nego stvarni. Kritičko mišljenje je vrlo bitno za pojedince i društvo u cjelini. Ako ovaj proces prepustimo strojevima u potpunosti, izgubit ćemo ono što smatram najvrednijom osobinom ljudske vrste - kreativnost i imaginacija.

Prema vašem mišljenju, do koje dobi djeca uopće ne bi trebala doći u doticaj s digitalnim medijima i zašto?

Danas je vrlo teško djecu u potpunosti izolirati od digitalnih medija jer su okruženi njima u svakom trenutku. Svatko od nas ima u kući nekoliko mobitela, tableta, računala, televizora pa je stoga nemoguće u potpunosti spriječiti kontakt. To donekle i ne bi bilo dobro jer će ta djeca živjeti u digitalnom društvu. Važnije je ograničiti upotrebu digitalnih medija na minimum u najranijim razdobljima života. U prvim godinama života upotreba digitalnih medija nema nekog smisla jer ne doprinosi razvoju djeteta. Smatram da do druge ili treće godine života djeteta treba što je više moguće ograničiti pristup digitalnim medijima. U tom periodu djeca stječu osnovne vještine za život, a djeca najbolje uče imitirajući druge ljude u izravnoj interakciji s njima. Također, smatram da pretjerana upotreba digitalnih medija u prvim razredima osnovne škole može imati više štetnih nego korisnih učinaka. U tom razdoblju djeca trebaju steći važne vještine za cijeli život, i što je važnije radne navike, a korištenje laptopa i tableta omogućava im jednostavan i brzi bijeg u svijet zabave umjesto učenja. Digitalni mediji i tehnologije su dio našeg društva i stoga našu djecu moramo pripremiti za odgovorno korištenje. Smatram da bilo kakvi pokušaji zabrana korištenja rijeko urode plodom, jer će djeca uvijek naći način kao do tih medija doći, te je bolje stvoriti okruženje u kojem mogu koristiti te medije u kontroliranim uvjetima na odgovoran način.

Razgovarala: Danijela Petrov za magazin Ordincija.hr

Foto: Profimedia