3 psihologinje otkrile: Ove traume iz djetinjstva se najviše pojavljuju na terapiji

Djetinjstvo oblikuje svaku osobu, a situacije koje se događaju najmlađima na njih mogu ostaviti trajan utjecaj. Nažalost, taj utjecaj nije uvijek dobar, a o tome često govore stručnjaci.

Odrasli ljudi na terapijama se često žale na utjecaj koji je na njihov život imalo to što su u djetinjstvu bili emocionalno zanemareni od strane roditelja. Neke starije generacije su čvrsto vjerovale da djecu treba gledati, a ne slušati, tj. da je njihov posao voditi računa o sigurnosti mališana, a izražavanje emocija od strane djece nije bilo dobrodošlo. Štoviše, nekad je kažnjavano, a smijeh i suze su u kući bili vrlo ograničeni. 

Najviše štete su, kaže klinička psihologinja dr. Susan Pazak, nanijeli su oni roditelji koji nisu bili uključeni u odgoj djece, a posebno oni koji nisu pokazivali nikakav interes prema njima, niti su im verbalno ili svojim ponašanjem pokazivali ljubav. To zapostavljanje je, kaže ona, dovelo je toga da se ova djeca, čak i kad su odrasla, osjećaju posramljeno, bezvrijedno i kao da nisu dovoljno dobri. 

Njima je zbog toga potrebna terapija kako bi naučili cijeniti sebe, ali i riješiti se osjećaja razočaranja i bijesa zbog zanemiravanje od strane roditelja. 

2. Nametnuto im je previše obaveza

Psihologinja Patricia O'Gorman, koja se posebno bavi traumama, ističe da je najčešća stvar o kojoj razgovara na terapijama s ljudima upravo njihovo djetinjstvo. A kad su u pitanju stvari koje ih brinu iz djetinjstva, najčešća su ona da su morali prerano odrasti jer im je nametnuto previše obaveza, prenosi YourTango. 

U pitanju su djeca koja u vrlo rano dobila previše odgovornosti kod kuće, i to su najčešće u pitanju odgovornosti koje u drugim domovima obavljaju roditelji. U pitanju je, objašnjava psihologinja, mnogo više od kućanskih obaveza nego razina odgovornosti koji podrazumijeva da je dijete preplavljeno jer nema osjećaj izbora, od njega se traži da radi stvari koje premašuju njegove sposobnosti. 

Ove odgovornosti stvaraju unutrašnji nemir i stres kod djeteta, što dovodi do ozlojeđnosti kod odrasle osobe, koja nastavlja ovaj obrazac u svojim odnosima. Primjerice, djecu koja su imala previše nametnutih obaveza u djetinjstvu mogu, kad odrastu, privlačiti partneri o kojima moraju brinuti, što dodatno potiče ogorčenost, anksioznost.

3. Zbog roditelja se nisu osjećali dovoljno dobrima

Stručnjakinja za kreativnost i veze Kathy Ramsperger kaže da njezini klijenti često osjećaju frustracije jer ne mogu završiti neki umjetnički projekt, i to zato što su im roditelji u djetinjstvu usadili mišljenje da nisu dovoljno dobri u onome što vole raditi. Neki roditelji su previše kritizirali dijete i njegove sklonosti ka umjetnosti, a ima i onih koji po prirodi vole kritizirati i svoje frustracije izbacuju na djecu. 

"Redovno čujem stvari poput: 'Mislio je da ništa ne mogu učiniti kako treba' ili 'Ja ne znam pisati, moja mama mi je to stalno govorila', ali i 'Roditelji su mi govorili da ne pišem (ili ne crtam, ne pjevam) jer u tome nema novca'".

Ramsperger upozorava da ako roditelj šalje djetetu poruku da ono ništa ne može samo, uskače mu pomoći i nadgleda svaki korak, grešku ili loše ocjene, ono nikad neće naučiti kako učiti na greškama, komunicirati ili se boriti za sebe. 

Sve to navodi osobu da sumnja u sebe, što dovodi do toga da ne shvaća tko je zapravo i što želi u životu. Greške pomažu u izgradnji uspjeha i samopouzdanja, a stalne kritike i "helikopter" roditelji ne dozvoljavaju djeci da vide što mogu napraviti dobro niti kako to učiniti. U skladu s tim, pretjerana kontrole djece može biti uzrok anksioznosti kod mališana koji brinu ili depresije kod onih koji ne žele ni pokušati nešto iz straha od neuspjeha.