Odvikavanje od prsa

Pročitajte iskustvo majke koja je prestala dojiti tada kad je njoj i djetetu odgovaralo

Meni je to postalo još teže prije 2 i pol mjeseca kad sam pronašla posao te krenula raditi. Iako, razlog prestanka dojenja definitivno nije posao. Moram biti iskrena. Razmišljala sam do kada ga namjeravam dojiti, i nekako sebi zacrtala barem do njegovog drugog rođendana. Imala sam najbolju namjeru držati se tog plana, ali Daniel je sam odlučio umjesto mene.

Ne, ne, nije sam odbio ci-ci (kako ju on zove), već me u petak navečer slučajno gricnuo do krvi. Osim što je boljelo, nisam mu željela dopustiti da papa mlijeko pomiješano sa krvi, te smo tu noć odlučili (suprug i ja, ne Daniel) započeti sa odvikavanjem.

Zapravo, započinjanje sa odvikavanjem nije točan termin. Jer bi to značilo da smo to radili postupno - a nismo. Poznavajuć svog malca, postupno kod njega nikad ne bi zaživjelo, samo bi se oteglo i trajalo i trajalo.

Prva noć je bila koma. Doslovno, za mene i njega. Vrištanje, bacanje po krevetu, lupanje nogicama... Štogod vam palo na pamet - a izraz je nezadovoljstva i bunta! Ako ste gledali i jedan film o ovisnicima koji su jedan dan bez subjekta svoje ovisnosti, znat ćete o čemu pričam! Ono najgore - kad bi nakon par minuta te ludnice ispunjene vrištanjem i udaranjem - stao, smirio se, počeo plakati i zazivati "mama mama"... Baca mi se u naručje, grli me oko vrata (do te mjere da jedva dišem), ljubi me, i na uho zaziva "ma-maaaaaa). Muž i ja to nazivamo šmajhlanjem - kad nešto želi, mali manipulator se baca na dodovoravanje, nadajuć se da će mama i tata popustiti.

Duša mi se trgala u tim trenucima, vjerujte mi. Imala sam osjećaj da sam najgora moguća osoba na ovom svijetu, jer vlastitom djetetu odbijam dati ono što on želi. A kad malo bolje pogledam - ne traži me ništa veliko, ništa skupo. Traži me nešto što je do tada u bilo kojem trenutku imao na raspolaganju kad god je poželio.

Mogu samo reći da je ovo natezanje oteglo do pred jutro. zaspao je oko 5, i odgulio u komadu do 9. Njegov osobni rekord spavanjau komadu - 4 sata.

Iduće jutro, nedjelja. Dolazi do mene, baca mi se u naručje i tiho šapće na uho - mama, ci-ci. Ne odustajem, ako smo pregrmili noć, moramo nastaviti. Kažem nema, i dajem mu igračku Pocoya koju obožava. Malac maše rukicama i sam ponavlja "nema".. Tužan je, ali ne plače.

Napredak, definitivno.

Dan je proletio. Možda još 2 puta probao je priupitati za ci-ci, ali nema ispada. U tim sam trenucima sigurna da je doluka o prestanku dojenja pala u dobrom trenutku, kad je i on već bio itekako spreman za to. Prije svega, nisam mu željela napraviti životnu traumu, jer mu je mama sad odlučila uzeti nešto što on obožava. Tu večer je zaspao u 10, meni u naručju. Bez plakanja, samo se opustio meni na rukama i zaspao. Probudio se oko 1 iza ponoći, i nismo zaspali do pola 3.

Teško je ostati priseban u tako sitne noćne sate, kad duša u vama spava, dijete plače, a vi mu ne možete pomoći. U ovom slučaju mogla bih (početi opet sa dojenjem), ali time mislim da bih mu samo više naškodila nego mu pomogla. Jer ako smo već došli do tuda da je maltene 2 dana bez mlijeka, opet ga staviti na ciku uistinu mislim da ne bi imalo smisla. Jer sljedeći put kad bih ga morala kretati odvikavati - išlo bi sve ispočetka. I vjerujem da bi bilo još i teže, jer bi bio još stariji, svjesniji svega.

Kolegica Dubravka iz programa Fit mama mi je pričala o svojoj prijateljici, koja ima klinca od tipa 3 godine. Još uvijek ga doji, ali to samo zato što ona jednostavno ne pronalazi način da ga odvikne. Kad mu ne da, on je dovoljno velik da sam dođe do mame, i doslovce skine joj majicu i uzme ci-ci. Žena je čak probala sa stavljanjem papra i raznoraznih drugih sastojaka na grudi, ne bi li maloga odvratila od sisanja. Ma kakvi - mali frajer pobriše sa dojke to što ga smeta, i nastavi dalje papati.

Takvih sam se situacija uistinu željela riješiti. Onako, preventivno. Jer na taj način malca bi valjda dojila dok god bi mlijeka imala.

A vjerujte mi, sad nakon par dana nedojenja Daniela, mlijeka imam na izvoz. Izdajam se pod tušem, da si olakšam, i sve se molim Bogu da će priroda učiniti svoje - ono, kad sam rodila, mlijeko je naišlo samo (malac je bio u inkubatoru, i nije ga on navukao sisanjem), pa se sad molim Bogu da moje tijelo čim prije samo shvati da treba prestati proizvoditi tu divnu supstancu koja je mog malca 22 mjeseca držala zdravim, bez posjeta liječniku, bez antibiotika i sl. stvari koje malokoje dijete od nepune 2 godine barem jednom nije vidjelo/okusilo.

Čak sam čitala o nekakvim tableticama, koje naravno idu na liječnički receptić, a sprečavaju, tj. zaustavljaju laktaciju. Međutim, imaju nuspojava koliko i trenutno autobusnih linija koje zbog snijega ne rade na području Zagreba i okolice, tako da bih radije to preskočila.

Vjerujem da me moje tijelo neće iznevjeriti. Moram priznati da mi je ovo daleko najteža stvar koju sam morala napraviti od samog poroda. Znam da su 22 mjeseca dojenja Dančija stvarno dobar staž u "maminoj radnoj knjižici", čak se znam uloviti da ja plačem i kukam (sebi samoj, i mužu) zbog prestanka dojenja malca. Osjećaj je užasan, kao da sam razočarala dijete, samu sebe i još pola svijeta koji zagovara dojenje.

Iako, od najbližih samo me je moja mama stvarno i istinski poticala na dojenje. Svi ostali su tome pridavali pažnju samo kad se kao trebalo začuditi tome što ja malca opće dojim, a onda još posebno jer sam ga dojila ".. toliko dugo".

Da ne pričam kako su prve osobe koje su mi kad je malac navršio mjesec dana starosti sugerirale da pređem na Novalac bile medicinske struke. Naša pedijatrica, naime, na prvom pregledu je preporučila da umjesto svog mlijeka uvedem umjetnu hranu. Na moje pitanje zašto, posebno jer je malac samo i isključivo na mom mlijeku u prvih mjesec dana starosti dobio kilu i pol (D, dobro ste pročitali - kilu i pol!) doktorica nije imala odgovora.

To je valjda ono - svi klinci su na umjetnoj prehrani, zašto ne bi bio i mali Daniel.

Zahvalila sam joj se i odbila. Komentar koji sam nakon toga dobila me šokirao - Zašto idete doktoru kad naše savjete ne slušate. Napominjem, otišli smo na redovitu kontrolu sa navršenih bebinih mjesec dana.

Još jedna doktorica, čije ime neću spominjati, mi je rekla da praktički nisam normalna jer dojim malca toliko dugo (tada je malac imao 19 mjeseci), te da je ona svoju djecu dojila po 3 mjeseca svako (s tim da je kćer koju je dobila nakon sina dojila čisto zato što kćeri iovako u životu prođu puno gore, te da bar joj ona pruži tih 3 mj sigurnosti koje je dala njenom bratu).

Ona se naime tih 3 mjeseca osjećala kao "krava" (njezine riječi!) i jedva je čekala da se toga riješi. Napominjem, ta divna ženska osoba je doktorica po struci.

Pri izlasku iz njezine ordinacije istu stvar mi je ponovila i njezina medicinska sestra, da dojenje iza 3 mjeseca starosti djeteta naprosto nema smisla.

U ovakvim slučajevima mi je jako drago što imam svoju glavu, što mogu misliti sama za sebe i svoje dijete, i u ovakvim slučajevima sa zadovoljstvom odbijam liječničke preporuke i njihovo mišljenje. Jer nemaju veze sa vezom i zdravom pameti.

Kad se odlučite za prestanak dojenja, neka to bude vaša odluka, temeljena na pametnim odlukama, a ne samo zato što to "nema smisla" (jer ima, itekako ima!), jer vam je puno jednostavnije "podgrijati gotovu kašicu" i sl. Ne slušajte druge, već sebe, svoje dijete, njegove potrebe te vlastito tijelo.

Neka to bude odluka kojom ćete se kasnije kroz život ponositi, a ne predbacivati sami sebi "...eh da sam bila pametnija!"

Tekst: Aleksandra Samardžić

Foto: Thinkstock