TREBAMO LI I KADA DJECI DATI MOGUĆNOST IZBORA? Psihologice otkrivaju što djeca trebaju, a što ne birati

Za djetetov razvoj samostalnog donošenja odluka, osjećaj samokontrole i samopouzdanja, koji idu ruku po ruku sa samostalnosti, zaista jest bitno da tijekom odrastanja roditelji stvaraju situacije u kojima će njihova djeca imati priliku činiti izbore. Na taj način kod djeteta potiču osvještavanje njegovih stvarnih želja, potiču ga da ih iznosi, da otvoreno iskazuje svoje mišljenje, ali i razvijaju osjećaj odgovornosti za ono što je dijete odabralo. Kada je dijete malo to bi značilo preuzeti odgovornost za igračku koju je potrgalo, kasnije u razvoju za ocjenu koju je dobilo, potom za odabir daljnjeg školovanja, posla, partnera i sl. No, česta ˝zamka˝ zna biti upravo to što nakon nekog vremena roditelji imaju osjećaj kako dijete vodi i odlučuje u mnogim situacijama, a da mu se oni na taj način ˝podređuju˝. To nije ono što želimo poručiti ijednom roditelju. Ako za dijete uvijek odlučuje roditelj i umjesto njega čini ono što i samo može (npr. riješiti sukob s vršnjakom), ono će učiti u životu uvijek oslanjati se na druge. S druge strane, ako mu roditelji daju prevelike izbore za njegovu dob, razvit će očekivanje kako će uvijek dobiti ono što želi. Dati djetetu izbor više se odnosi na svakodnevni, dugotrajni način komunikacije s djetetom u cijelom nizu situacija koji zahtijeva da i roditelj ima povjerenja u to što radi i govori pred djetetom te da sam osjeti koje mu je izbore uopće u redu ponuditi, nego li brzinski savjet kako dijete dobiti na suradnju kada nešto ne želi.

ŠTO MOGU, A ŠTO NE BIRATI DJECA?

Roditelj treba biti upravo to - roditelj, odrasla osoba koja sama bira i odlučuje o svim važnim odlukama u djetetovom životu, a dijete može donijeti one izbore koje su u skladu s njegovom dobi. Pri tome je vrlo bitno da je izbor koji mu se daje jasan, jednostavan i specifičan. Djeca vrtićke dobi ne mogu odlučivati o pitanjima poput toga gdje ćete ići na more (iako iz prijašnjih iskustava poznaje oba mjesta između kojih se dvoumite), u kojem kvartu ćete kupiti stan (iako ste ih zajedno gledali) ili hoće li vam taj dan vaši prijatelji doći u goste ili ne. To su odluke koje roditelji samostalno donose. No, djeca mogu odlučiti hoće li na more ponijeti zeleni ili plavi ručnik za plažu, kojeg će superjunaka imati posteljina na njegovom krevetu u novom stanu i hoćete li za goste kupiti sladoled od vanilije ili čokolade. Isto tako, dijete ne može odlučiti hoće li taj dan ići u vrtić ili ne kada vi morate na posao, a s bakom i djedom ste dogovorili da su taj dan ˝slobodni˝, no može odlučiti kojim od ponuđenih puteva ćete ići do vrtića ili koju pjesmu ćete u autu pritom slušati. Također, ne može samostalno u cijelom ormaru odlučiti što će nositi na rođendan, no ako ponudite dvije-tri haljinice ili dvije-tri majice, može izabrati što mu se sviđa. Nudeći djetetu široke izbore, roditelji će dobiti kontraefekt - djetetu je sve zanimljivo i privlačno i samo od svega toga neće moći usmjeriti svoje želje, no ako roditelji donesu veću odluku, unutar koje daju djetetu priliku za manji izbor, dijete će izabrati, bit će zadovoljno, a samim time i roditelji.