DRŽITE LI DIJETE POD STAKLENIM ZVONOM? Prevelika roditeljska briga čini djecu nesamostalnom i ranjivom na stres!

Sve su rjeđi prizori djece koja se spontano igraju u parkovima i ulicama bez roditeljskog nadzora. Vremena su se promijenila i danas su roditelji – često i opravdano – zabrinutiji nego ikad prije za sigurnost svoje djece. No ta je zabrinutost, čini se, prerasla u pretjeranu brižnost. Postalo je uobičajeno da roditelji prate svaki korak svojih prinčeva i princeza te se upleću u sve: počevši od svađa na igralištu pa do problema u školi i u društvu. Istraživanja pokazuju da je taj manjak slobode i samostalnosti počeo utjecati na mentalno zdravlje djece.

Posljedice neumjerenog nadzora
Među posljedicama neumjerenoga roditeljskog nadzora i brige jesu usporavanje sazrijevanja i produženje djetinjstva: što je dijete manje samostalno, to je vjerojatnije da će sporije odrastati i dulje se držati roditeljskih skuta. Posljedice toga su dalekosežne. Američka i britanska istraživanja otkrivaju stalan pad postotka ljudi koji dosežu zrelost onako kako je određuju uobičajeni znanstveni kriteriji. Tako je od 1960. do 2000. godine postotak muškaraca koji su u dobi od 30 godina dosegli zrelost pao sa 65 na 31 posto, a žena sa 77 na 46 posto.
Brojna zapažanja i istraživanja upućuju na to da stalni roditeljski nadzor i zaštita djetetu donose mnogo više štete nego koristi. Djeca koja su zaštićena od većine opasnosti ostaju emocionalno krhka i ne stječu imunitet na uobičajene životne zamke i prepreke pa se slamaju čim prvi put naiđu na problem koji moraju riješiti sama. Uz to, osjećaj da su stalno pod nadzorom stvara im kompleks manje vrijednosti te ih tjera na suzdržanost i skrivanje osjećaja.

"Dezinficirano" djetinjstvo
Nenavikla na samostalnost, djeca koju roditelji prate u stopu bježe od eksperimentiranja i istraživanja novih situacija te propuštaju mogućnost učenja iz pokušaja i pogrešaka. Takvo „dezinficirano“ djetinjstvo, bez modrica, ogrebanih koljena i povremene dvojke u školi, uskraćuje mališanima pripremu za kasnije životne izazove. „Djeca se ponekad trebaju osjećati loše“, istaknuo je dječji psiholog David Elkind s Tuftsova sveučilišta u magazinu Psychology Today. „Učimo na iskustvima, osobito na onim lošim. Kroz neuspjehe učimo kako se nositi s problemima.“
Pretjerano brižni roditelji nastoje upravljati svakim područjem djetetova života, počevši od igre. Umjesto da dopuštaju djeci da se samostalno igraju – uz tih i nenametljiv nadzor u slučaju nužde – roditelji umjesto njih biraju vrstu igre, opremu za igru, društvo i, dakako, igralište. Smatraju da su njihova djeca najsigurnija u četiri zida pa ih ne puštaju van, nego ih potiču da ostaju kod kuće i zabavljaju se računalnim igricama i tehnološki naprednim igračkama.

Bez igre nema ni zrelosti
Takva djeca odrastaju u relativnoj izolaciji i propuštaju svladati važne lekcije o međuljudskom ophođenju, ali i više od toga. Istraživanja provedena u raznim kulturama pokazuju da druženje s vršnjacima nije važno samo za razvijanje socijalnih vještina nego da poboljšava i intelektualne sposobnosti. Zajednička igra promiče obradu podataka, pamćenje, logičko zaključivanje i donošenje odluka. „Uskraćivanje slobodne i nesputane igre prijeti zdravlju i blagostanju cijele generacije“, poručili su britanski stručnjaci 2007. godine u zajedničkom obraćanju javnosti.
Prema mišljenju skupine od 300 učitelja, psihologa i odgajatelja, alarmantni trend sve slabijega mentalnog zdravlja posljedica je znatno rjeđih prilika za nesputanu dječju igru, osobito izvan kuće. Stručnjaci su apelirali na roditelje da dopuste djeci zabavljanje bez strogog nadzora, jer će u suprotnom postati pasivna, depresivna, anksiozna i nevična nošenju s rizicima.

Mobitel kao saveznik
Djeca nastavljaju snositi posljedice prevelike roditeljske brižnosti i u školi. A brižnim je roditeljima moderno doba dalo oruđe kojim nisu raspolagali prije manje od dva desetljeća: mobitel! Zahvaljujući toj spravici, roditelji su nekoliko puta na dan u doticaju s djecom dok su ona u školi te zahtijevaju da ih redovito izvještavaju o svojim postupcima i doživljajima.
Obaveza stalnoga kontakta s roditeljima lišava djecu samostalnosti i ucjepljuje im čežnju za domom. Kad se god nađu i u najbanalnijoj dvojbi ili su suočeni s najmanjom teškoćom, ne umiju se snaći sama, nego traže smjernice voditelja.

Samostalnost se uči
Opterećenost dječjim ocjenama u školi još je jedan krupan roditeljski promašaj. I u Hrvatskoj mnogi roditelji odlaze nastavnicima i profesorima prosvjedujući protiv niskih ocjena i tražeći da njihovoj djeci gledaju kroz prste. Ako je dijete svjesno takvih roditeljskih intervencija, odrasta u uvjerenju da ne može samostalno ostvariti ciljeve, nego da će mu uvijek trebati pomoć sa strane.
Roditelji idu toliko daleko u svojoj zaštitničkoj ulozi da se bune protiv profesora koji od njihove djece zahtijevaju marljivost i visoka postignuća. Tako je američki profesor psihologije Robert Epstein, bivši urednik časopisa Psychology Today, doživio da ga roditelj jednoga studenta – po zanimanju sudac – optužuje za zlostavljanje mladeži. A što je profesor skrivio? Početkom akademske godine upozorio je studente da se moraju truditi i da će od njih puno tražiti prilikom ispitivanja!
U zemljama poput SAD-a, gdje djeca prvi put u 18. godini odlaze iz roditeljskoga gnijezda kako bi pohađala sveučilište, krhkost izazvana prebrižnim odgojem najjače se očituje upravo u tom razdoblju njihova života. Među studentima u porastu su stope depresije, anksioznosti, poremećaja u prehrani i alkoholiziranja. Svi navedeni poremećaji vuku korijen iz osjetljivosti na stres, stanja za koje su zaštitnički nastrojeni roditelji uvelike odgovorni.

Pogodna meta za zlostavljače
Ne bi bilo pravedno pripisivati roditeljima svu krivnju za dječju osjetljivost i tegobe koje iz nje proizlaze. Približno jedna petina djece rađa se s niskom otpornošću na stres. Njihova je povećana osjetljivost uočljiva po bržim otkucajima srca dok su još u majčinoj utrobi. Središnji živčani sustav takve djece programiran je tako da jače reagira na vanjske podražaje, pa i na one koje njihovi vršnjaci uopće ne opažaju.
Zbog krhkije psihičke konstitucije, osjetljiva djeca trpe stres i u situacijama koje ne uznemiruju drugu djecu. Njihova ih osjetljivost, nažalost, čini pogodnom metom za zlostavljače, koji se u pravilu lijepe baš na najranjivije pojedince u svojem okruženju. Jer nije zabavno zadirkivati onoga koga to ne bi pogodilo, zar ne?

Otpornost na stres
Istraživanje prof. Jeromea Kagana s Harvardskog sveučilišta pokazalo je da urođeno osjetljiva djeca bez prikladne intervencije iz okoline i u odrasloj dobi ostaju plašljiva, nepovjerljiva, stidljiva i povučena. Takva djeca čiji se roditelji postavljaju previše zaštitnički ne dobivaju priliku izgraditi otpornost na stres, nego postaju plijen kroničnih emocionalnih smetnji.
No pravilan odgojni pristup može neutralizirati predspoziciju za osjetljivost i emocionalnu bol. Prof. Kagan otkrio je da već u drugoj godini života urođeno osjetljiva djeca postaju manje plašljiva ako su ih roditelji oslobodili stalnog nadzora i ako su im dopustili da se samostalno snalaze u okolini.

Ravnoteža nadzora i slobode
Živčani je sustav potrebno trenirati kao i mišiće: kao što dizanje utega pomaže mišićima da narastu i ojačaju, tako i suočavanje s teškoćama i frustracijama povećava otpornost, snalažljivost i prilagodljivost živčanog sustava. „Djecu treba nježno poticati da preuzimaju rizik i uvjere se na vlastitoj koži da im se ništa strašno neće dogoditi“, napominje psihijatar Michael Liebowitz, ravnatelj Klinike za anksiozne poremećaje u New Yorku.

Nema dvojbe da je cilj roditeljskog odgoja stvaranje nezavisnih odraslih osoba. Hoće li roditelj ostvariti taj cilj, ovisi o njegovoj sposobnosti da pronađe ravnotežu između nadzora nad djetetom i dječje slobode. Svaki roditelj želi zaštititi dijete i fizički i emocionalno, ali to ne može postići tako da ga u svakom trenutku vodi za ruku i postavlja se između njega i okoline.
Dovoljno je da roditelj djetetu pruži siguran okvir i ulije mu vjeru da se smije odvažiti na istraživanje svijeta. Dijete treba biti svjesno da je roditelj u blizini ako mu zatreba, ali i da se neće miješati u svaki njegov korak. Samo u takvim uvjetima dijete može izgraditi toleranciju na stres, steći prilagodbu okolnostima i stasati u samostalnog pojedinca.

Ozren Podnar
Izvor: Sensa