Zovem se Rosanda Batinica i rođena sam 19. travnja 1997. godine u Šibeniku. Majka me rodila mjesec dana ranije, a ja sam odmah nakon poroda bila vrlo plava beba. Kako liječnici nisu reagirali odmah, mama je zaključila da je moja „cijanotična“ boja vezana uz prijevremeni porod. Tek su me treći dan odveli u inkubator. Mjesec dana sam bila u inkubatoru, ali tijekom redovnih pedijatrijskih kontrola nitko nije reagirao na cijanozu koja se nije povlačila.

No jedna, još do danas nama nepoznata medicinska sestra, tijekom obavljanja svog dijela zdravstvene brige o dijeci primijetila je moj izgled, način na koji dišem i ponašam se, te je odmah obavijestila liječnike da sigurno IPAK sa mnom nešto nije u redu.

Potom me je pregledao liječnik internist i utvrdio šum na srcu koji je bio poprilično jak.

U Zagrebu, na KBC-u REBRO, utvrđena mi je dijagnoza - transpozicija velikih krvnih žila.

Prvo je krenula „kateterizacija srca“, gdje je došlo do komplikacije, pa su me reanimirali više puta. Nakon toga je uslijedio oporavak i čekanje velike operacije, i to glavne.

U to vrijeme na KBC-u Rebro nalazio se američki liječnik William M. Novick, M.S., M.D.  koji je sa svojim cijelim medicinskim timom podučavao operacije diječjih srčanih grešaka diljem svijeta, pa tako i tada u Zagrebu.

rosanda beba
Operirana sam 14. rujna 1997., pet mjeseci nakon što sam rođena. Iako je operacija prošla uspješno, nastale su postoperacijske komplikacije vezane uz infekciju ožiljka.

Unatoč svemu, kasnoj dijagnozi, reanimacijama, infekciji, nakon te velike operacije, više nikad nisam trebala na operacijski stol!

Jako sam zahvalna za liječničku njegu i brigu prije i nakon operacije, tijekom života, prof. dr. sc. Ivanu Malčiću, liječniku koji me vodio 18 godina na KBC-o Rebru i zbog kojega nikada nisam osjetila da sam bolesna ili drukčija od svojih vršnjaka.

rosanda danas

Tko je Rosanda danas?

Uskoro ću napuniti 24 godine, a za 3 mjeseca trebala bi završiti preddiplomski redovni studij 'Sestrinstvo', na Fakultetu zdravstenih studija u Rijeci. Također, pohađala sam petogodišnju srednju školu za medicinske sestre. S obzirom na to da sam razmišljala hoću li upisati  studij medicine ili sestrinstva, godinu dana nakon srednje škole radila sam na terenskoj hitnoj, Zavodu za hitnu mediicnu ŠKŽ. No, možda je ona tajanstvena medicinska sestra, koja mi je kao maloj bebi spasila život, nesvjesno utjecala na odabir fakulteta za medicinsku sestru.

Prije tri godine počela sam biti aktivna u Udruzi Veliko srce malome srcu, koja daje podršku roditeljima i djeci s prirođenim greškama na srcu. Kadgod vidim na njihovoj facebook stranici da je nekome potreban savijet, potpora vezana uz dijagnozu, popričam s roditeljima, ispričam svoje iskustvo. Volim taj osjećaj zajedništva i topline, koji se ne može riječima opisati, a koji se stvori kada znate da ste nekome pomogli.

Cijeli svoj život vodim normalan život, u svim segmentima. Roditelji mi nikad nisu svojim postupcima ni riječima pokazivali da nešto nije u redu sa mnom ili da sam drugačija. Vodili smo normalne živote i moja prirođena 'greška' nikad nije bila očita, osim kad bismo morali na kontrolu.

Nisam imala, niti danas imam terapiju. Nemam ograničenja, gradim se kao svaka druga „fiziološki zdrava“ mlada osoba. U slobodno vrijeme obožavam putovati, roniti i fotografirati. Najviše mi nedostaje baletna škola koju sam nekoć pohađala, ali planiram se vratiti barem u amaterske vode.

Smatram da mnoge stvari u životu ovise o tome kako ih vidimo. Nikad mi nije bilo žao što sam rođena s 'greškom' jer ta me je ista 'greška' vrlo rano naučila pravim vrijednostima i uživanju u životu. Kada pomislim kako bih izgledala, što bih radila da nemam 'grešku', pomislim kako možda ne bih bila ovako savršena iznutra.

Jednoga dana voljela bih biti uspješna medicinska sestra, i vjerujem da ću doći do toga cilja. Prof. dr. sc. Ivan Malčić me još kao malo dijete naučio poštovanju prema pacijentima svih uzrasta. Sjećam se kako bi prilikom svakog pregleda, pružio ruku mojim roditeljma, pa onda i meni. To mi se urezalo u pamćenje i naučila sam poštovati svakog pacijenta još od malih nogu.

Kao medicinska sestra i kao osoba koja ima ozbiljnu prirođenu dijagnozu, voljela bih biti primjer. Voljela bih da ljudi oko mene vide na mom životu da, koliko god se nešto činilo nemoguće, koliko god drugi kažu, ili ako negdje piše da se ne smije, da nikad ne treba odustati od sebe i svojih životnih ciljeva.

Sigurnim koracima, koliko god bili spori i činili se mali, može se ostvariti svaka želja, ma kako to možda nekome zvučalo patetično! Tko može biti pozitivan primjer ako ne osoba koja je bila više puta na granici života i smrti? Osoba koja na kraju svega ipak kaže: 'želim život'.

Sami biramo i smo kreatori svoga života. Na nama je hoće li nas strah od neuspjeha savladati ili ne. Čovjeka ne obilježava njegova prošlost, ili ono što nosi sa sobom. Mi smo svoje ime i prezime i ono što pokazujemo ljudima oko sebe.

Moj put i put mojih roditelja nije bio lagan, ali na kraju se ipak sve dobro odigralo i nastavila sam živijeti kao zdrava osoba. Ne opterećujemo se prošlošću, samo želimo da budućnost bude jednako lijepa i svijetla. Zahvalna sam svima, i voljela bih jednog dana biti dio pedijatrijskog tima na KBC-u Rebru... Važno je sanjati ?

Tekst: Sanja Matasić, prema priči Rosande Batinice

Foto: Privatni arhiv