Razlika između moje djece je 3 i pol godine. Dakle sam rađala svoje prvo dijete, svoga sina, na Svetom je Duhu već bio uveden 'rooming in', dok u bolnici Sestre Milosrdnice ili popularno zvanoj Vinogradskoj nije. I to mi je bio jedan od važnih razloga zašto sam se odlučila za Sveti Duh. 

Kako sam željela dojiti svoju bebicu, a prema iskustvima drugih mama, najbolji je početak ako je beba odmah nakon poroda s vama, i to cijelo vrijeme, a vaše su joj grude najvažniji i možda čak jedini izvor hrane. Svaki je porod bolan, osim ako se ne odlučite za epiduralnu, a iskustvo poroda, odnosno hoće li biti obojeno pozitivnim ili negativnim osjećajem, prije svega ovisi o osoblju bolnice i o tome kako tretiraju vas i bebu

Kako sam cijelu trudnoću imala problema s povišenim tlakom, na zadnjem pregledu prije poroda liječnik mi je potpuno razbio moju iluziju da ću roditi prirodnim trudovima jer su me već zabilježili da je moj sljedeći posjet, u 39. tjednu, zapravo inducirani porod. Tlak mi je bio sve viši, a noge sve deblje od vode koja se nakupljala, tako da je moj izbor kako ću roditi bio prilično sužen - probijanje vodenjaka, drip i ideeeemo! Prvi je porod bio šokirajući jer bol trudova pod dripom bila je puno jača negoli sam je zamišljala. Porod je trajao punih 6 sati, uz stalnu brigu primalje, koja je sa mnom prolazila uspone i padove. Doista, ne mogu se žaliti niti na jedan postupak u rađaonici. Dok, na babinjačama je bila malo drukčija priča. Puno mama, puno beba. Shvatila sam da je 'rooming in' bio ne baš tako dobar izbor. Ionako sam dobila mastitis, mali nije baš htio sisati, plakale su sve bebe u mojoj blizini. Ukratko, tri neprospavana dana... 

Porod
Shutterstock 

Baš zato, kad sam trebala roditi 3 i pol godine kasnije, odlučila sam se za Vinogradsku. Mislila sam: 'bol na porodu ne mogu izbjeći, ali se barem mogu naspavati'. S tim da se nisam baš naspavala niti u trudnoći jer sam brinula o starijem trogodišnjaku. Dojenje me više nije brinulo jer, ako sam uspjela dojiti dvije godine s prvim djetetom, uspjet ću i s drugim.

Eto, to je bio razlog iz kojega sam se odlučila za Vinogradsku. Međutim, inducirani porod nije bio jednakim intenzitetom induciran kao onaj prvi. Ni danas mi nije jasno koja je doza dripa ušla u moju krv jer sam imala tako jake i učestale trudove, a da ne pričam bolne, da sam rodila u 40 minuta. Ali ne prirodno! Sestra me je prikopčala na drip, trudovi su krenuli na minutu, pa stalno, imala sam osjećaj da me trese struja. Svaki put kada bih uspjela progovoriti, pitala sam: 'Nije li ovo malo prejako', sestra bi me ušutkala rečenicom: 'Sve je uredu'.

Da skratim, trudovi bolniji, cijelo vrijeme sama u boksu, do izgona. Popucala dolje da nisam mogla dva mjeseca normalno sjediti, grub pristup i sestre i liječnika. Jedina utješna stvar što je trajalo kratko. Nisam bila svjesna što se uopće dogodilo,kao da su me držali priključenu na struju 40 minuta.

Ako me pitate, radije biram nespavanje i ljudski pristup porodu, makar trudovi duže trajali, nego neljudski pristup i brzi, ali vrlo bolan porod.