Za mnoge roditelje to pitanje postaje aktualno kad dijete prohoda s godinu ili godinu i pol i ne želi tijekom izlaska sjediti u kolicima, ali ne može ni izdržati duge pješačke rute oko parka, pa vrlo brzo želi roditelju na ruke. Iako dijete tada već može samostalno hodati, kolica su još uvijek nužan rekvizit jer dijete može u njih sjesti kad se umori od trčkaranja, a majka od nošenja.

Ali nije to sve, kolica imaju još jednu veoma važnu ulogu – izvrsna su za nošenje stvari. U tom smislu pravi su spas jer katkad se na njima osim torbe s potrebnom opremom za dijete do kuće može dogurati i pokoja vrećica iz trgovine. Nema sumnje da su višenamjenska, praktična te i više nego potrebna u razdoblju kad su djeca slabo pokretna.

Međutim, dijete od dvije, tri ili četiri godine stječe sve bolju koordinaciju pokreta, ima bolju kondiciju i može sasvim solidno samostalno hodati. Kolica su mu polako sve manje potrebna. Ta vam je misao možda prošla kroz glavu tek kad ste na cesti imali prigodu vidjeti mališana od tri ili četiri godine kako se sklupčan vozi u premalim kolicima. Takav se prizor sve češće može vidjeti po parkovima, šetnicama, šoping-centrima... Jer nekako se čini da naši mališani, kao i mi, sve manje hodaju.

Roditelji su ti koji odlučuju kako će se dijete kretati

Budući da danas živimo brzo, kolica nam omogućuju da s djecom brzo obavimo sve što moramo i želimo, pa čak i vlastitu rekreaciju. Zašto se majka ne bi rolala dok gura kolica u kojima sjedi zavezano dijete? Postali smo toliko sportski nastrojeni i moderni da kupujemo super high tech kolica sa svom mogućom opremom i toliko udobna da naši mališani nikada ne požele izaći iz njih. Ne zaboravljamo li možda da djetetove noge nisu dekoracija, već njegovo sredstvo da koračanje kroz život? One mu omogućuju da skakuće pokraj mame dok zajedno idu do trgovine, da cipelicom nagazi na žvakaću gumu, izbjegava crte po pločniku ili prelijeće preko lokve uz pomoć mamine ili tatine ruke. Djeca moraju skupljati takva iskustva kroz tjelesnu aktivnost jer tako najbolje upoznaju mogućnosti svojeg tijela i svoju okolinu. Često nam se čini da se pritom iscrpljuju do krajnjih granica, ali upravo taj osjećaj iscrpljenosti znak je da su energiju potrošila na najbolji mogući način – veselo skakućući.

Djeca koja se redovito fizički iscrpljuju zadovoljnija su, sretnija, ali i oslobođena malih frustracija koje mališani također imaju. Zato im valja omogućiti da što više hodaju, trče i istražuju, da nauče što je vjetar, kiša, sunce, lokva, blato, gujavica, grančica, ali i da osjete slobodu velike livade po kojoj se može do mile volje trčati.

U igri na otvorenom dijete:

  • uči koordinirati svoje tijelo, razvija osjećaj ravnoteže i spretnost
  • potiče sva svoja osjetila
  • druži se i uči socijalizaciji
  • potiče maštu
  • jača imunitet duboko udišući svjež zrak, boraveći na suncu i vjetru

Problemi uzrokovani nekretanjem

Liječnici danas zbog nedovoljne aktivnosti zamjećuju sve više motoričkih i tjelesnih poteškoća kod djece. Današnji se mališani muče s vježbicama koje su djeca nekoć izvodila bez imalo problema, bilo da je riječ o hodanju na prstima, trčanju unatrag, hvatanju lopte. Osim toga, djeca danas imaju više poteškoća s nepravilnim držanjem, iskrivljenom kralježnicom i sve su češće pretila. Svi nabrojeni problemi rezultat su smanjenog svakodnevnog hodanja i kretanja, načina života koji je do prije dva desetljeća bio rezerviran u prvome redu za treću dob.

Nemojte se ustručavati hodati s djetetom! Već sa svojim trogodišnjakom možete slobodno šetati od dva do tri sata, a da dijete to sasvim normalno izdrži. Pretpostavka je naravno da pratite djetetov tempo i radite male stanke. Možda vam ta ideja neće uvijek uspjeti, ali uz malo organizacije uspjeh će biti sve češći. Pokušajte pritom radije izlaziti u parkove hraniti vrapce, a manje u šetnje po zatvorenim trgovačkim centrima.

Tekst: Ivona Šatrak

Foto: Thinkstock