Discipliniranje djece vječita je tema o kojoj se raspravlja u krugovima stručnjaka, a pogotovo roditelja. Naravno, roditeljska je želja da dijete izraste u odgovornu i tolerantnu odraslu osobu, po mogućnosti sa što manje trauma iz djetinjstva.

Ako dijete ima neko nepoželjno ponašanje, koje roditelj želi korigirati, potrebno je primijeniti neku odgojnu mjeru, a često se koristi tzv. time-out metoda ili stavljanje djeteta na pauzu. Kao što ima svojih prednosti, ova metoda ima i svojih nedostataka, a njezina primjena ovisi o okolnostima u kojima se primjenjuje, ako i o osobnosti djeteta.

Na primjer, u obitelji s dvoje djece, možda će ovaj pristup imati učinka na jedno dijete, dok će drugo reagirati povlačenjem u sebe i primjetnim padom samopouzdanja. Kod odbira disciplinske mjere, treba dobro poznavati svoje dijete i metodom pokušaja vidjeti kako na njega utječe određena disciplina. Dijete koje je povučenije, a dogodi mu se ispad nepoželjnog ponašanja, možda će reagirati još većim povlačenjem u sebe i nesigurnošću. U svakom slučaju, stručnjaci preporučuju da ova mjera ne ide samostalno, odnosno bez vremena posvećenog djetetu tijekom kojeg će roditelj razgovarati o situaciji koja je prouzročila 'pauzu'.

Prema podacima istraživanja i iz prakse metoda ‘pauze’ preporučuje se za discipliniranje djece predškolske dobi, od 3 do 5 godina, i to u trajanju od 3 do 7 minuta. Psiholozi u tome slučaju savjetuju da se računa minuta pauze po godini života, tako da na primjer, trogodišnjak bude u time outu 3 minute, a 5-godišnjak 5 minuta.

Prednosti i mane ove metode

Neki dječji psiholozi zagovaraju metodu uvođenja pauze, dok je drugi smatraju nepoželjnom. Kao njene prednosti navodi se zaustavljanje neželjenog ponašanja, stvaranje privremene fizičke distance između djeteta i problema te prilika da se i roditelj i dijete smire. A kao negativne strane ističe se da dijete tako ne uči kako se suočiti s problemom na konstruktivan način i nema priliku naučiti kontrolirati vlastite osjećaje.

Također, ako djecu za vrijeme ‘pauze’ prati osjećaj srama i krivnje, tada se pojavljuje negativan odnos prema vlastitim emocijama, a to loše utječe na odnos s roditeljima. Zagovornici pak smatraju da je time out metoda rješenje za neprihvatljivo ponašanje u djece kao što je griženje, bacanje predmeta, agresija i autoagresija, u kojem fizička utjeha i pokušaj smirivanja djeteta riječima ne djeluje. Međutim ako pritom posramljujete, omalovažavate i bijesni ste na dijete, ima štetan utjecaj na njegove emocije i psihu.

Protivnik ove metode, kanadski psiholog Otto Weininger, smatra da djetetu koje je uzrujano, izvan kontrole i ljutito najviše treba osjećaj sigurnosti i prihvaćanja roditelja koji ne kažnjava, nego je smiren i pun ljubavi. On savjetuje roditeljima da kažu djetetu nešto poput: ‘Čujem te i vidim što radiš. Čini mi se da trebaš pomoć i tu sam za tebe.’ Na taj način dijete se ne osjeća ‘lošim’ i isključenim zbog toga što se nije ponašalo na željeni način. Roditelj bi trebao zagrliti dijete, utješiti ga i reći mu da je sve u redu, da razumije zašto se tako ponaša i obećava mu da će se uskoro osjećati bolje, a do tada ima njegovu podršku.

Tekst: Sanja Matasić

Foto Shutterstock