Ako ste ikada posumnjali da je vaše dijete nemoguće samo zato da bi privuklo vašu pažnju, apsolutno ste u pravu. Posve je normalno za malu djecu da žele biti centar maminog i tatinog svijeta. Novorođenčad ima urođeni instinkt koji im kazuje kako trebaju plakati ili gugutati da budu zapaženi. Plakanje pomaže da odrasli primijete njihove potrebe i odgovore na njih. U konačnici, bez naše brige, oni jednostavno ne bi preživjeli.

Za djecu je tipično da uživaju u tome da ih nose, grle, tješe i hrane osobe koje su im bliske i koje se brinu o njima. Iako mi mislimo da bebe žele samo nas, roditelje, da im ugađamo na taj način, zapravo, bilo tko tko je voljan ljuljuškati ih i držati bocu, dobrodošao je u njihov bliski krug.

No to se s vremenom, kako se razvijaju, počinje mijenjati jer se i razvija emotivna povezanost s osobama koje se brinu o njima. Oni počinju vjerovati samo određenim osobama, a to prvo povjerenje je temelj na kojem će graditi svoje buduće odnose.

Bebe ubrzo nauče da plakanje, preslatke grimase koje izvode i gugutanje privlači pažnju roditelja i oduševljene su emotivnim odgovorom koji dobivaju. Da se razumijemo, ovdje nije riječ o manipulaciji nego o načinu neverbalne komunikacije.

No bebice narastu, njihova verbalna komunikacija se razvija, a s time i njihova neovisnost. Također, sposobni su puno toga napraviti sami, ali i dalje trebaju osjećaj da se vi brinete o njima. Ponekad se može dogoditi da, shvativši da trogodišnjaci mogu puno toga sami, roditelji im nameću nove obveze, umjesto da ih nježno ohrabruju u građenju neovisnosti.

Kada djeci namećemo previse obaveza, prepuštamo im da se za neke stvari brinu sami, a to je prerano za njih, ona to doživljavaju kao manjak pažnje i brige.

Tada, djeca u dobi od 2 do 4 godine, zbog osjećaja da se dovoljno ne brine o njima, ulaze u fazu nemogućeg ponašanja kako bi privukla pažnju roditelja. Ako oni ne osjećaju da su njihove tjelesne i emotivne potrebe ispunjene, počinju na sebe skretati pažnju na svakakve druge načine.

Nažalost, počinju se koristiti metodama privlačenja pažnje, koje su bile primjerene njihovoj mlađoj dobi, a koje su tada plijenile pozornost. Roditelji to doživljavaju kao manipulaciju i reagiraju otporom, što djecu ostavlja zbunjenom i neshvaćenom, a njihovu potrebu za povezivanjem neispunjenu.

Dijete koje se ponaša ‘loše’, zapravo emocionalno proživljava mnogo toga, i jedino što želi je osjećaj bliskosti s roditeljima. Svaki put kad malo dijete počinje svoju dramu, glasnije viče, otima vam stvari iz ruke, prelazi baš sve postavljene granice, ono doista treba pažnju.

Ako ih tada ignoriramo, kažnjavamo ili se izrugujemo s njima, možda na tren zaustavimo njihovo ‘loše’ ponašanje, ali propuštamo dublje emotivno povezivanje s njima.

Evo što možete učiniti!

Svaki put kada vaše dijete počinje prelaziti granice prihvatljivog ponašanja, doista je emotivno gladno vaše pažnje. Umjesto da imate negativan i kritizirajući stav, pružite mu ono što treba. Budite nježni, saslušajte ga, zagrlite ga, pomazite… Jedino tako ćete mu staviti do znanja da ste tu za njega kad vas treba. Ako vas to ponašanje izluđuje, ponavljate si u glavi ovu rečenicu: ‘Želim svoje dijete vidjeti kao da me doista treba, a njegovo ‘loše’ ponašanje iskoristit ću da stvorimo dublju povezanost’.

Tekst: S. M.

Foto: Shutterstock