Vrste privrženosti između roditelja i djeteta

U situacijama koje predstavljaju prijetnju za dijete (poput gladi, buke, nepoznate situacije), potreba za roditeljem aktivira se te dijete traži zaštitu. Stil privrženosti ovisi o roditeljskoj sposobnosti da uoči djetetovu potrebu za bliskošću s njim te o osjetljivosti na nju. Teorija privrženosti smatra da dijete od doba dojenaštva nadalje formira unutarnji radni model koji uključuje internalizacije i reprezentacije glavnih aspekata odnosa s roditeljem. Drugim riječima, dijete na osnovi roditeljske sposobnosti da uoči što ono treba i odgovaranja na to, gradi sliku o sebi kao biću koje (ni)je vrijedno roditeljske ljubavi i pažnje, te donosi zaključke je li roditelj voljan i sposoban zadovoljiti njegove potrebe kada se pojave. Unutarnji radni model ispočetka služi za interpretaciju i kao vodilja u komunikaciji s roditeljima. Kako dijete odrasta, taj unutarnji radni model služi za gradnju odnosa s drugim ljudima.

Ako majka primjereno reagira na djetetove signale i potrebe, posebno u stresnim situacijama, ona omogućuje djetetu sigurnu osnovu na temelju koje ono stvara sliku o sebi i svijetu oko sebe kao i načine sučeljavanja sa stresom. Kvalitetna briga majke (roditelja) omogućuje djetetu da stvori pozitivnu sliku o sebi te dijete sebe doživljava prihvaćenim i voljenim. Druge ljude dijete će doživljavati kao osobe koje će biti dostupne kad su mu potrebne, na koje se može osloniti i s kojima može biti blizak. Pod kvalitetnom brigom podrazumijevamo čestu interakciju s djetetom, prihvaćanje djeteta i njegova temperamenta, poštujući ga, a ne pokušavajući ga prilagoditi vlastitom ritmu i temperamentu. Takav roditelj postavlja razumne granice, dosljedan je u njihovoj provedbi te sudjeluje u djetetovu istraživanju svijeta kroz igru. Kako bi roditelj pomogao djetetu da nauči kako svijet funkcionira, kritizira njegovo ponašanje, a ne njegov temperament.

SIGURNA PRIVRŽENOST

Roditelj koji se ponaša na opisan način razvija s djetetom sigurnu privrženost. Unutarnji radni model za to dijete uključuje bazično povjerenje u roditelja da će biti dostupan, osjetljiv i koristan u zadovoljavanju njegovih potreba. U novim situacijama dok je majka prisutna, ta će djeca istraživati, a na odvajanje od majke reagiraju s manje straha.

U nepoznatoj situaciji, kao što je to ostajanje u vrtiću prvi put, ta će djeca plakati i biti uznemirena jer je roditelj otišao. Međutim, odgojiteljice će ih moći utješiti jer dijete ima povjerenja u odrasle osobe. Također, moći će ih zainteresirati igračkama koje su ponuđene jer se osjećaju dovoljno sigurno da se slobodno upuste u istraživanje. Kada se majka vrati, reagirat će plačem jer se sjetilo da je bilo ostavljeno. Ali kada završi početno razdoblje prilagodbe na novu situaciju, ta će se djeca veseliti povratku roditelja.

Djeca koja su sigurno privržena u roditelja, pokazuju više istraživačkih ponašanja, bolje rješavaju probleme i imaju bolje odnose s vršnjacima. Pokazuju više entuzijazma, pozitivnih emocija i upornosti što sve rezultira odgovarajućim međuljudskim odnosima i u odrasloj dobi.

ANKSIOZNO-IZBJEGAVAJUĆA PRIVRŽENOST

kod djeteta rezultat je ranih iskustava s majkom koja ne odgovara na potrebu djeteta koje traži njezinu blizinu te mu je psihološki nedostupna. Takve majke govore o bebi toplim riječima, igraju se s njom, vode računa o hranjenju i spavanju, no često odbacuju djetetovu potrebu za privrženošću, ne vole prisan kontakt i ne osjećaju se dobro kada dijete pokazuje potrebu za fizičkom i emocionalnom bliskošću.

Takva djeca pokazuju malo ili nimalo opreznosti pred strancima i postaju uznemirena samo kad ostanu sama. U situaciji kao što je ostajanje u vrtiću prvi put, ta će djeca pokazati malu uznemirenost pri odvajanju od roditelja. Stupanj njihove separacijske anksioznosti bit će nizak. Ta će se djeca brzo početi igrati s igračkama. Pri povratku roditelja izbjegavat će ga nastavljajući se igrati s igračkama. No, to ne znači da dijete nije tužno što je ostavljeno, nego da je naučilo da ako pokaže svoje osjećaje (u ovom primjeru tugu), na njih neće dobiti odgovarajući odgovor (u ovom slučaju utjehu). Slično je kada se roditelj vrati po to dijete − ako dijete pokaže sreću jer se roditelj vratio, to najčešće zahtijeva fizički kontakt s djetetom (zagrljaj). Budući da roditelj koji je razvio izbjegavajući stil privrženosti s djetetom do sada nije odgovarao primjereno na djetetovu potrebu za fizičkim kontaktom, dijete neće pokazati radost pri njegovu povratku.

Djeca koja su razvila anksiozno-izbjegavajuću privrženost pokazuju manjak suradnje, istraživačkog ponašanja i empatije. Ona imaju loše odnose s vršnjacima, izbjegavaju bliske emocionalne veze jer smatraju da emocije nisu važne. Izbjegavajuće privrženi odrasli pokazuju strah od intimnosti, nemaju povjerenja u ljude, osjećaju se nelagodno kad su bliski s drugima, postaju nervozni i odbijaju kontakt ako im se netko previše približi.

AMBIVALENTNO-OPIRUĆA PRIVRŽENOST

Nastaje kao rezultat nedosljednog ponašanja majke. Ona katkad odgovara na djetetovu potrebu za blizinom i bude dostupna, a katkad ne. Ta djeca zbog toga doživljavaju majku ili roditeljsku figuru kao nekonzistentnu i nedosljednu jer dobivaju dvostruku poruku − u jednom su trenutku prihvaćena, a u drugom su odbacivana.

Njihov unutarnji radni model karakteriziran je nesigurnošću hoće li roditelj biti dostupan, osjetljiv i od pomoći kada ga zatrebaju. To dovodi do toga da postaju nesigurna i bojažljiva, a sve odrasle osobe doživljavaju kao nepouzdane. Kao posljedica, dječje samopouzdanje i samopoštovanje kao i motivacija za istraživanjem okoline ovisit će o potpori i odobravanju majke. Ova ovisnost o drugima otežava razvoj primjerenih emocionalnih veza te dovodi do emocionalne nestabilnosti i osjetljivosti na stres. U novoj situaciji, kao što je to polazak u vrtić, ta djeca pokazuju snažnu separacijsku anksioznost. Vrlo teško prestanu plakati čak i kada se roditelj vrati. Ponovni sastanak s roditeljem dovodi do mješavine olakšanja što je vide i ljutnje što su bila ostavljena. Katkad mogu imati napadaj bijesa ili traže pažnju od drugih, a zatim je odbijaju. Vrlo će se teško zainteresirati za igračke zbog čega će razdoblje prilagodbe trajati dugo.

DEZORGANIZACIJSKO-KONTROLIRAJUĆA PRIVRŽENOST

Razvija se često kod djece čije su majke bile zlostavljane u djetinjstvu ili pate od nedovršenog tugovanja. Takve su majke vrlo često nedosljedne i prezauzete tako da dijete nema na raspolaganju uzor s kojim će se identificirati. Dijete će u tom slučaju biti zbunjeno svaki put kada se pojavi potreba za privrženošću. Ovu privrženost karakterizira mješavina izbjegavajućeg, ambivalentnog i sigurnog ponašanja. Ta djeca nemaju uhodan obrazac ponašanja, nego se mogu činiti ošamućena, zbunjena, uplašena te se mogu ponašati nedosljedno ili proturječno.

Kada takva djeca odrastu, u velikom broju slučajeva pokazuju pojačanu potrebu za kontrolom, jer na taj način mogu predviđati situacije što im pruža osjećaj sigurnosti.

Utjecaj roditelja

Ipak, kao što smo iznijele, roditelji imaju važnu ulogu pri procesu prilagodbe djeteta na novu situaciju te bez obzira na djetetov temperament, roditelji mogu utjecati na brzinu prilagodbe.

Dijete koje je razvilo sigurnu privrženost s roditeljem prilagodit će se brzo za razliku od djece koja imaju razvijen jedan od preostalih triju stilova privrženosti.

Međutim, odnos je promjenjiv te stil privrženosti koji se do ovog trenutka razvio između vas i djeteta ne mora ostati isti do kraja života. Djetetu možete pomoći da se lakše nosi s novim situacijama, te mu omogućiti da se razvije u samopouzdanu odraslu osobu koja može razviti kvalitetne odnose s drugim ljudima ako počnete mijenjati svoj odnos s njim. Budući da su razlozi zašto njegujemo određeni stil privrženosti vrlo često na nesvjesnoj razini i potisnuti, poželjno je pronaći stručnu pomoć kako biste sebi olakšali pronalazak odgovora na ova pitanja.

Ako je dijete starije od tri godine, a prepoznali ste da ste s njim razvili anksiozno-izbjegavajući, ambivalentno-opirući ili dezorganizacijsko-kontrolirajući stil privrženosti, poželjno je da se obratite za pomoć. Djeca najbolje regiraju na terapije igrom koje će djetetu omogućiti da ono “otpusti” nakupljene osjećaje ljutnje, straha, tuge, frustracije, ljubomore ili nekih drugih osjećaja zbog nezadovoljenih potreba. Kroz igru dijete će steći osjećaj sigurnosti i kontrole nad svojim životom te biti sposobnije u budućnosti razvijati siguran stil privrženosti s drugim ljudima.

Tekst: Jelena Vrsaljko dipl. soc. radnik, psihoterapeut, nlp trener i Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, certificirani terapeut igrom; www.centarproventus.hr

Foto: Thinkstock