Pedagozi roditelje stalno upozoravaju kako ne smiju uspoređivati svoje dijete s drugim jer kako to nema smisla jer se svako dijete razvija na svoj poseban način. A onda to dijete dospije u školu i glavninu obrazovanja provede u pripremanju za testove i ispitivanje i straha hoće li dobiti dovoljno dobru ocjenu da upiše željenu srednju školu. Ako uopće zna što želi upisati... I svi ti savjeti padnu u vodu, jer kao da se od svih traži isto ili se barem konstantno procjenjuju nečije sposobnosti. Bez obzira o kojem predmetu se radilo. Pokušaji da se to zaustavi povremenim reformama ništa ne mogu napraviti dokle god postoji sustav ocjenjivanja i uspoređivanja i pragova za upis koji su neprirodno veliki. I dok imamo apsurdnu količinu savršenih odlikaša s prosjekom 5.0.

Evo što o tome piše kanadski novinar Carl Honoré, autor knjige Pod pritiskom (Spašavanje djece od kulture hiperroditeljstva):

"Pristup koji je usredotočen na ispitivanje svakako može loše utjecati na prioritete u učionici, poticati učitelje da podučavaju za test prije nego za promicanje stvarnog znanja, mašte i sposobnosti za rješavanje problema. Prije stoljeća i pol Engleska je nastojala plaćati učitelje prema kvaliteti učeničkih odgovora kad bi ih inspektori ispitivali. Kao odgovor na to, škole su mnogo polagale na mehaničko bubanje i poticale slabije učenike da markiraju s nastave u takve dane. Danas, kada su bodovi na testu toliko cijenjeni, učitelji diljem svijeta pribjegavaju istim ili gorim stvarima." .. Navode se u knjizi brojni primjeri diljem svijeta gdje učitelji puštaju djecu da izostaju iz škole kako bi se dovoljno dobro pripremili za ispite ili čak učenicima daju rješenja ispita unaprijed.

Slaba strana ispita

Što ispiti mjere? Ono koliko je dijete uspješno u polaganju ispita. No to u ekonomiji novog doba uopće nikome ne treba.

"U budućnosti najveće zasluge neće dobiti poslušnici spremni ponuditi pripremljene odgovore nego kreativci, bistri inovatori koji mogu razmišljati interdisciplinarno, potpuno se predati problemu i uživati u izazovu učenja tijekom čitavog života. To su ljudi koji će smisliti sljedeći Google, izumiti alternativno gorivo ili riješiti Afriku siromaštva. Bezdušan pritisak i ispitivanje mogu ometati dječju kreativnost: umjesto da riskiraju i pomiču granice, oni igraju na sigurno, izabirući odgovor kojim će zaslužiti zlatnu zvijezdu i tapšanje po ramenu kod kuće. Sin jednog para zamolio je roditelje da mu ne pričaju o ničemu o književnosti, povijesti ili umjetnosti što nije na popisu njegove privatne škole u Londonu kako ga to ne bi omelo u učenju za ispit. Besmisleno bubanje ostavlja manje vremena da se razvije emocionalna inteligencija - sposobnost snalaženja u odnosima. Na modernim poslovima gdje je zajednički inovativni rad u velikim timovima presudan, ta je sposobnost barem jednako toliko važna kao i inteligencija.

Velika studija iz 2006. godine ispitala je veliki uzorak djece koja su željela pohađati Montessori školu u Milwaukeeju, u Wisconsinu, uspoređujući djecu koja su primljena u tu školu s djecom koja nisu bila primljena i pohađala su školu tradicionalnog tipa. Činjenica da su sva ta djeca željela u Montessori školu znači da su dolazila iz obitelji sa sličnim roditeljskim aspiracijama.

U dobi od 12 godina te su dvije skupine u studiji bile podjednako uspješne u matematici i čitanju kao i u pravopisu i gramatici. No u slobodnom pismenom izražavanju prednjačila su djeca iz Montessori škole, njihovi su pismeni radovi biti znatno kreativniji a rečenice složenije. Bolje su rješavali međusobne sukobe i u svojoj su školi više osjećali da su poštovani i podržavani. "Kad podučavate za test imat ćete djecu koja prolaze na testu", kaže učitelj u Montessori školi u Torontu. "Kad zaboravite test i podučavate dijete, dobit ćete cjelovitu ličnost."

Previše ispitivanja u školi može također isisati svu radost učenja. Mnoštvo studija pokazuje a ljudi, što su više poticani da se bore za rezultate i nagrade - za odličan u svjedodžbi, recimo - imaju to manje interesa za sam zadatak. Istočnoazijski studenti na međunarodnim testovima imaju vrhunske rezultate u matematici i prirodnim znanostima, iako su pri dnu što se tiče uživanja u tim predmetima. Može li to objasniti zašto ih se relativno malo bavi istraživačkim radom nakon završetka studija i zašto ima tako malo slavnih istočnoazijskih znanstvenika i matematičara? Engleski desetogodišnjaci su se popeli na teće mjesto u čitanju ali su bili pri dnu po ljubavi prema čitanju izvan škole. Čini se da smo zaboravili na Platonovu lekciju: za obrazovanje je ključno "navesti djecu da žele znati ono što moraju znati"...."

Pripremila: I.T.

Izvor: Carl Honore, Pod pritiskom (izdavač Algoritam)

Foto: Profimedia