Postojanje određenog problema u učenju često bude otkriveno tek polaskom djeteta u školu. Djecu na ispitivanje najčešće upućuju djelatnici škola koji prvi mogu uočiti određena odstupanja, s obzirom na to da svakodnevno rade s njima. U slučaju kada se primijeti da se dijete susreće s teškoćama u školskom funkcioniranju poput problema s čitanjem, pisanjem, matematičkim vještinama, pažnjom, obradom podataka, razumijevanjem gradiva i sl., važno je da ga roditelji odvedu stručnjaku na testiranje kako bi dobili procjenu je li dijete sposobno funkcionirati na razini akademskih zahtjeva i odgovara li akademski program njegovom intelektualnom statusu i uzrastu.

Kada govorimo o dijagnozi teškoća učenja, ona se odnosi na poremećaj psiholoških procesa uključenih u primanje, razumijevanje i korištenje verbalnih i neverbalnih informacija. Teškoće u učenju mogu biti: disleksija (poteškoće čitanja i razumijevanja pročitane riječi i pravilnog pisanja riječi), disgrafija (poteškoće usvajanja vještine pisanja), diskalkulija (poteškoće usvajanja matematičkih vještina), dispraksija (motoričke poteškoće), poremećaj slušnog procesiranja (poteškoće u analizi ili nalaženju smisla u informacijama dobivenim slušanjem), poremećaji vidnog procesiranja (poteškoće stvaranja smislene slike iz informacija primljenih vidom), poremećaj pažnje s ili bez hiperaktivnosti (ADD ili ADHD). No, prije svega, važno je spomenuti da su teškoće u učenju uzrokovane zbog načina na koji se različiti dijelovi mozga koordiniraju jedni s drugima. Uz njih se vežu važna zajednička obilježja poput prosječne ili iznadprosječne inteligencije, neuroloških poteškoća i nerazmjera postignuća i sposobnosti. Važno je naglasiti da djeca s teškoćama u učenju nisu „lijena“ ili ispodprosječna djeca.

Po završetku psihodijagnostičke obrade roditelji dobivaju daljnje preporuke za školu, koje ponekad uključuju nazive individualiziranog i prilagođenog programa. Često su roditelji zbunjeni upravo tim nazivima jer nisu sigurni što oni točno znače, kao ni kako će to sad promijeniti školovanje njihovog djeteta. Najčešće reakcije uključuju nesigurnost, nezadovoljstvo, kao i otpor prema etiketiranju djeteta. Nerijetko roditelji „brane“ svoje dijete objašnjavajući da je ono normalno te ih je strah da će u razredu biti etiketirano kao glupo i nesposobno, a i da će mu neki od ovih programa onemogućiti daljnje upise u nastavku školovanja. Stoga u nastavku teksta slijedi objašnjenje ova dva programa, kao i uloga asistenta u nastavi, koji je danas, uz učitelje i profesore, često prisutan u razredima.

Individualizirani program

Ono što je važno znati jest da se individualizirani pristup ne odnosi na sadržajnu prilagodbu školskog gradiva. To znači da školsko gradivo za učenje ostaje isto, a ono što se mijenja jest pristup ispitivanju školskog gradiva. Ono što može pomoći da se shvati ovaj koncept je primjer djeteta koje dobro ne vidi, što ne znači da ne razumije, nego samo da mu trebaju naočale kako bi vidjelo kao i drugi. Ekvivalent tome jest dijete s dijagnozom ADHD-a, poremećaja koje može imati i intelektualno iznadprosječno dijete, ali koje zbog poteškoća pažnje ima slabije rezultate. Individualizirani program učeniku pomaže da ostvari svoj maksimum, npr. usmeno ispitivanje umjesto pismenog, manje zadataka iste težine, dulje vrijeme za rješavanje zadataka i sl. Individualizacija je važna i za odgojni dio pa se tako, primjerice, od učenika s ADHD-om ne zahtjeva konstantno mirno sjedenje za vrijeme trajanja nastave, već primjerice ima dopuštenje da se povremeno ustane sa stolice te ga se pokušava usmjeriti na neke druge aktivnosti kada se primijeti da ne može pratiti gradivo. Zbog toga je u nekim slučajevima uz individualizirani pristup potreban i asistent u nastavi kako se ne bi narušavala grupna dinamika rada, o čemu će više biti riječ pri kraju teksta.

Prilagođeni program

Glavna razlika između individualiziranog i prilagođenog programa je u vrsti prilagođavanja nastavnog sadržaja učeniku kojemu je određeni program dodijeljen te u stupnju obuhvaćenosti sadržaja gradiva. Dok individualizirani pristup i dalje sadržava cjelokupno propisano nastavno gradivo, prilagođeni program omogućuje smanjenje i pojednostavljivanje sadržaja školskog gradiva, čime direktno utječe na odabir upisa u srednje škole. Sadržaj se prilagođava ovisno o djetetovim mogućnostima. Program može obuhvaćati sve školske predmete ili samo pojedine, kao što je primjerice matematika (pojednostavljeni zadaci, bez korištenja kompleksnih brojeva i sl.). Također, i socio-emocionalni pristup je pritom drugačiji te se s djetetom komunicira u skladu s njegovim emocionalnim kapacitetima. Djeca koja imaju prilagođeni program mogu primjerice biti djeca s graničnim intelektualnim funkcioniranjem, ispodprosječnim sposobnostima, koja znaju impulzivno reagirati i imati poteškoće u samoregulaciji vlastitih emocija, tako da im se često uz prilagođeni program dodijeli i asistent u nastavi.

Tko su asistenti u nastavi i kome se dodjeljuju?

Po preporuci psihodijagnostičke obrade stručnog tima roditelji se mogu obratiti stručnoj službi škole koja zatim traži odobrenje za zapošljavanje asistenta u nastavi od nadležnog ministarstva ili gradske uprave.

Asistent u nastavi je osoba koja ima minimalno završeno srednjoškolsko obrazovanje te koja ima afinitet prema radu s djecom s teškoćama u razvoju. Dodjeljuje se uglavnom učenicima osnovnih škola, a ponekad i srednjoškolcima. Zadatak asistenta je pružanje pomoći prema definiranom programu koji je dodijeljen pojedinom djetetu s teškoćama u učenju i/ili razvoju. Ovisno o propisanom programu zadatak asistenta je da prilagodi svoje vještine i sposobnosti djetetovim kako bi dijete što efikasnije usvojilo potrebno školsko gradivo. Često to nije jednostavan zadatak s obzirom na individualnost svakog djeteta, tako da početak rada često uključuje dulji period prilagodbe djeteta na asistenta te asistenta na dijete. Na početku zajedničkog rada dijete može testirati granice, biti u otporu prema radu ili s druge strane veselo prihvatiti pomoć i biti otvoreno za suradnju. No, u konačnici je važno uspostaviti kvalitetan odnos povjerenja s obzirom na to da asistent ima odgojno-obrazovno-savjetodavnu ulogu. Asistent također promatra vještine i sposobnosti kojima dijete raspolaže kako bi mogao svoj način rada prilagoditi djetetovim potrebama i mogućnostima. Može biti prisutan cijelo vrijeme tijekom propisanog razdoblja školovanja djeteta ili samo na pojedinim školskim predmetima s kojima dijete ima poteškoća (npr. terenska nastava, praktični rad i sl.). Važno je naglasiti da asistent u nastavi ne daje instrukcije djetetu niti je njegova uloga da prepisuje s ploče i radi umjesto djeteta. Cilj uvođenja asistenta u nastavu je poticanje djeteta na samostalnost, jačanje vlastitih kapaciteta te njegova integracija u razred, uz rad na vještinama socijalizacije.

Originalni tekst: Hrabri telefon;

Tekst prilagodila: Ana Orlić, mag. psych., Savjetovalište Snaga obitelji - Hrabri telefon

www.hrabritelefon.hr

Foto: Profimedia