Poznati njemački neuroznanstvenik: 'Moramo vratiti strastvenost u život. I u škole'

Autor knjige Svako je dijete darovito, Gerald Hüther profesor je neurobiologije na Psihijatrijskoj klinici Sveučilišta u Göttingenu. Donosimo vam intervju s ovim poznatim neuroznanstvenikom, koji se već godinama u javnosti snažno zalaže za to da se znanstveni rezultati primijene u društvenoj praksi.

U današnjem svijetu smatramo da je posebno važno ako netko brzo shvaća, može puno toga upamtiti i dobar je u analitičkom mišljenju. No to nije uvijek tako i vjerojatno neće ostati tako zauvijek. Možda ćemo za 50 godina smatrati darovitom onu djecu koja budu imala posebne talente na socijalnom ili emocionalnom polju.

Oduševljenje je važno za razvoj mozga!

Napominjete da kada roditelji na dijete projiciraju vlastite čežnje, želje i očekivanja, to znači da mu zapravo 'mogu uništiti mozak tijekom njegova razvoja'. Što pozitivno utječe na neurološki razvoj?

Pozitivna, otvorena okolina, ispunjena ljubavlju i motivacijom, okolina koja inspirira dijete da hrabro istražuje svijet. Naime, svako novo otkriće, svaka nova spoznaja i sposobnost u djetetovu mozgu izaziva bujicu oduševljenja, kakvu mi odrasli gotovo da više ne možemo ni zamisliti. To oduševljenje samima sobom i svime onime što se još može otkriti najvažniji je pokretač za daljnji razvoj mozga. No tko svome djetetu onemogućuje stjecanje iskustva vlastite efikasnosti te mu neprestano govori što treba učiniti, dakle pretvara ga u objekt vlastitih predodžbi, taj zatire njegovo oduševljenje u korijenu.

Kada dijete postane objekt

Možete li detaljnije objasniti taj pojam objekta?

U prvim tjednima i mjesecima života djetetu je dovoljno samo da se nasmiješi majci i ona mu odmah uzvrati osmijeh. Majka tada naprosto blista. To se događa neposredno, bez ikakva vrednovanja. Majka se djetetu tada obraća kao subjektu. Ono se ne treba nimalo naprezati da bi dobilo takvu reakciju. To se dakle događa samo po sebi te u djeteta razvija veliku želju da korak po korak isprobava što još može otkriti i stvoriti. No u nekom trenutku njegove radnje prestanu izazivati oduševljenje kod majke, dapače, počinju čak nervirati i ljutiti i na temelju majčinih predodžbi te se radnje trebaju ukinuti. U tom trenutku u kojem više ne pokušavamo zajednički otkriti što je dobro, već mu jednostavno kažemo što treba učiniti, pretvaramo ga u objekt svojih vlastitih procjena i vrednovanja. To je dresura. Odlučujući je trenutak u kojemu dijete po prvi put osjeti da postaje objektom, da ne bi trebalo biti takvo kakvo jest, već se – da bi bilo voljeno – mora ponašati onako kako si to zamišljaju roditelji. To je vrlo bolno iskustvo.

Koje su posljedice, što se u takvim slučajevima događa s ekstrovertiranom, a što s introvertiranom djecom?

Dijete koje je često bilo objektom načelno ima dvije mogućnosti: Djeca koja su više ekstrovertirana, ona koja su do toga trenutka imala više slobode i manevarskog prostora za istraživanje, jednostavno istupaju iz te povezanosti te i ona druge pretvaraju u objekte; u sebi će reći "Glupa mama". Na taj način više ne osjećaju bol. Neka djeca do te mjere utjelovljuju tu strategiju da cijeloga života iskorištavaju druge za vlastiti probitak i u tome su čak i vrlo uspješna.

Introvertirana djeca pak samu sebe pretvaraju u objekt vrednovanja, ona si kažu "Ja ništa ne znam, ja ništa ne vrijedim". To je stav koji u pubertetu nerijetko vodi do autodestruktivnog ponašanja primjerice poput bulimije.

Roditelji moraju zadržati vodeću poziciju, ali ujedno trebaju djetetu dati sav prostor koji mu je potreban da bi se ono osjećalo kao subjekt. Drugim riječima: Dijete mora sudjelovati u oblikovanju cijeloga procesa, jer to je jedini način na koji može razviti istinsku predanost i oduševljenje za nešto. Strategije dresure nimalo ne pomažu.

Pipi Duga Čarapa kao model

Koji bi bio vaš najveći savjet roditeljima?

Moj je najveći savjet roditeljima da djeci omoguće druženje i s drugim odraslim osobama kako bi stekla što više različitih iskustava. Bake djedovi, nogometni trener, susjedi: što više ljudi dijete upozna, to je veća šansa da se među njima nalazi netko tko će ga vidjeti i voljeti onakvoga kakvo ono jest. U prisutnosti takve osobe ili više njih dijete će imati prilike razvijati se posve otvoreno i iskoristiti sav svoj potencijal. Baš kao i Pipi Duga Čarapa – ona odgovara tom modelu. Pipi Duga Čarapa je osebujna, divlja i tvrdoglava – no ona je ujedno i strah svakoga roditelja. No zato ima i bujnu maštu, odgovorna je za svoje postupke, poduzetna je i lako se oduševljava. Pipi Duga Čarapa razvila je nevjerojatan potencijal. Vjerujem da bi roditelji više uživali da imaju takvo dijete, nego neko koje se uvijek prilagođava njihovim predodžbama i zahtjevima, dok na kraju ne dođe do toga da ne može podnijeti samo sebe.Djeca uče samo kad se dobro osjećaju

Ističete da je mozgu za trajno učenje potrebno prije svega - oduševljenje. O čemu, po vama, ovisi uspjeh u učenju?

Djeca znaju kakav bi život mogao biti. Kada neko dijete ima osjećaj da ga okolina ne vidi onakvo kakvo ono jest te da treba biti drukčije, da ga se odgaja da bude drukčije, onda se ono osjeća poput objekta. Netko prema komu se odgojne mjere odnose kao prema objektu ne može se osjećati povezanim; on se osjeća isključenim. Tako dijete koje ide u treći razred, a još uvijek ga mama svaki dan za ručicu vodi u školu, nema zadovoljenu potrebu za autonomijom. Kada se nečije potrebe tako krše, ta osoba osjeća bol.

Neuroznanost potvrđuje da svaki put kada se ne zadovolje takve temeljne potrebe, u mozgu dolazi do aktivacije istih neuronskih obrazaca kao i kada osoba osjeća fizičku bol. Mozak za signalizaciju poremećaja socijalnih odnosa koristi iste mreže neurona kojima signalizira i poremećaje unutar vlastitoga tijela. Budući da to boli, dijete se ne može brinuti ni za što drugo – pogotovo ne za matematiku ili neku pjesmicu – nego za to da patnja postane podnošljiva. Stoga djeca mogu učiti samo onda kada se dobro osjećaju.

Bijeg od boli

Kojim putovima idu djeca kako bi ublažila bol?

Takve temeljne psihičke potrebe mogu se donekle zadovoljiti traženjem zamjenskih zadovoljstava. To znači da kada djeca ne dobiju ono što zapravo trebaju, uzimaju ono što mogu dobiti. I tu djecu dočekuje cijela jedna industrija. Ta druga strategija još je fatalnija. Neka djeca primjećuju da ta zamjenska zadovoljstva baš i ne funkcioniraju. Još uvijek osjećaju bol što nemaju osjećaj prave pripadnosti takva kakva jesu.

Takvom djetetu zapravo i ne preostaje drugo nego da otupi za takve osjećaje. A to znači da se u mozgu na tom području stvaraju inhibicijske sinapse, dakle prepreke koje potiskuju osjećaj boli u mozgu. Svi mi znamo takvu djecu. Ona su isključena, ne smiju igrati nogomet zajedno s drugima i pritom kažu: "Baš me briga!" Na kraju tog procesa više ih ne boli ni to što ne pripadaju ni to što drugi ne smatraju da su ona nešto u stanju dobro napraviti. Takva djeca ne samo da više ne osjećaju takve probleme, već više ne osjećaju ni sama sebe. To znači da više nemaju osjećaj za fizičke boli. Stoga i ne čudi što već u osnovnoškolskoj dobi djeca obolijevaju od raznih bolesti.

Dobar je samo onaj učitelj koji voli učenike

Može li se taj proces nekako poništiti?

To je dobra vijest iz neuroznanosti. Nikada nije prekasno. No da bi se poništili negativni utjecaji, dijete bi moralo upoznati osobu koja je sama u potrazi za blagom; osobu koja ga ničemu ne želi poučiti, nego mu želi pomoći razviti ono što već nosi u sebi. To je upravo ono što je John Hattie izdvojio u svojoj velikoj metastudiji kao odlučujući faktor za uspješan proces učenja: sposobnost učitelja da se uživi u svoga učenika kako bi osjetio što mu je potrebno. Neki možda trebaju više strukture, neki više slobode, a neki zadovoljavanje nekih nezadovoljenih potreba. Ako učitelj ima tu sposobnost, onda sve funkcionira. To se, naravno, interpretira na različite načine.

No ono što je Hattijeva studija pokazala zapravo je jednostavno: Dobar je samo onaj učitelj koji voli učenike. Neuroznanost u tom smislu kaže da je to kvaliteta, odnosno sposobnost koja se ne može naučiti na sveučilištima. Neprestani pokušaji profesionalizacije učitelja zapravo zaobilaze ono što je doista važno: stavovi i nastup, a to se stječe iskustvom. Neuroznanost kaže: ono što je u životu doista važno jest učenje putem iskustva. Sve ono učenje napamet koje se provodi u školama samo opterećuje mozak. Stoga naši maturanti nakon dvije godine zaborave 80% onoga što su "naučili" u školi.

Zašto se zajednica toliko promijenila i zašto se mlade ljude tretira kao objekte obrazovno-odgojnih mjera? Što to znači za razvoj škole i nastave?

U prošlome stoljeću škola je morala stvoriti nešto da bi čovječanstvo funkcioniralo u tom industrijskom dobu. Škola se tome savršeno prilagodila i oblikovala se točno onako kako je to vrijeme od nje zahtijevalo. No danas je ključno pitanje: Treba li nam to još uvijek? Odgovor nije baš ohrabrujući. Naša suvremena ekonomija treba ljude koji imaju nezadovoljnih potreba, koji su spremni kupovati proizvode koje sretan i zadovoljan čovjek zapravo uopće ne treba. Čovjeku ne treba Porsche, niti mora triput godišnje putovati na Pacifik ako mu je kod kuće dobro. Ako čovjek ima nekoliko pravih prijatelja, ne trebaju mu tisuće prijatelja na Facebooku. Tko u životu ima pravih zadataka, njemu ne trebaju kompjuterske igrice. U svim tim slučajevima riječ je o zamjenskim zadovoljstvima. U njih se ubrajaju i stjecanje moći te karijera… Sve dok su društvu potrebni ljudi koji funkcioniraju kao dobri konzumenti, potrebne su mu i škole iz kojih će izlaziti dovoljan broj nesretnih ljudi.

Naše si društvo ne može zauvijek priuštiti takav školski sustav. Tako funkcionira sam ljudski mozak: kada je nešto spoznao, ne može više funkcionirati kao prije toga. Istraživanje mozga to vrlo lijepo pokazuje: Umreženja u mozgu djeteta nastaju i izgrađuju se samo onda ako dijete smatra da je važno naučiti nešto. To znači da je svatko konstruktor svoga vlastitog znanja. To je katastrofalna vijest za svakoga tko misli da može jednostavno ugraditi određena umreženja u mozgu nekog djeteta, kao i za svakoga učitelja koji se smatra tek prijenosnikom znanja. Ne možemo nikoga nešto naučiti, nešto mu utuviti u glavu niti možemo ikoga odgojiti.

Promjena klime u školama

Kako bi morale izgledati škole iz kojih bi izlazili kreativni istražitelji i inovativni mislioci?

To bi se moglo opisati pomoću tri pojma: idealna nastava trebala bi učenike potaknuti, ohrabriti i inspirirati da se zapute u život kao oduševljeni istraživači i kreativci. U tom slučaju djeca više ne bi svoj mozak koristila za učenje napamet svega onoga što će im trebati za ispite, već za ono što će im u životu doista trebati: za rješavanje problema, svladavanje izazova, stjecanje sposobnosti i vještina, razvijanje ideja te otkrivanje vlastitih mogućnosti.

U tu bi se svrhu škole, pa i vrtići, trebale otvoriti prema svemu onome što se u nekoj zajednici može otkriti i kreirati. Učitelji bi sebe trebali shvaćati samo kao pratnju u procesu učenja, dakle osobe koje potiču svoje učenike na razvoj potencijala koje nose u sebi, koje ih ohrabruju i inspiriraju. Klima u školi ne bi smjela biti prožeta pritiskom koji se stvara oko uspješnosti ni kompeticijom, već bi trebala podrazumijevati želju za zajedničkim učenjem i otkrivanjem.

U Njemačkoj postoji već nekoliko projekta u školama koji podrazumijevaju preobrazbu u smislu nove kulture učenja. Jedan od njih je i 'Škola se budi'. Koja je ideja u pozadini toga naziva, na koji se način ona realizira i koliko je cijeli taj projekt uspješan?

Inicijativa 'Škola se budi' podržava škole koje žele ići putem izgradnje povoljnije kulture učenja i međuljudskih odnosa. Na početku treba stvoriti čvrst odnos povjerenja između učitelja, školske uprave, roditelja i učenika u pojedinoj školi. Bez toga saveza ništa neće uspjeti, a ako takav savez postoji, onda se unutar neke škole mogu iskoristiti svi okviri slobodnoga odlučivanja koje dopušta resorno ministarstvo. Taj se spektar proteže od ukidanja razreda preko uvođenja učenja na razini koja nadilazi zadanost prema godištima pa sve do potpunog ukidanja ocjena. Od pokretanja te inicijative u Njemačkoj su se formirale regionalne grupe projekta 'Škola se budi', koje koordiniraju aktivnosti u pripadajućim školama. Riječ je dakle o pokretu koji škole mijenja i transformira "odozdo".

Naša ekonomija, moderna poduzeća ne trebaju djecu koja se ne snalaze u društvenim odnosima, koja nisu razvila izdržljivost, toleranciju u frustrirajućim situacijama ni kontrolu svojih impulsa; ne trebaju djecu koja ne planiraju svoje radnje, koja nisu u stanju procijeniti posljedice nekog djelovanja, dakle onu koja nisu odrasla u kompleksnim iskustvenim okolnostima. Takva djeca mogu slobodno maturirati s izvrsnim uspjehom, ali bez socijalnih kompetencija jednostavno neće uspjeti. Stoga sam uvjeren da će i poduzeća početi vršiti velik pritisak na fakultete i sveučilišta.

Trebaju nam drukčiji ljudi i zato se školski sustav mora prestrukturirati. I pritom nemamo baš puno mogućnosti. Zar da se vratimo u prošlo stoljeće – u stoljeće ponavljača razreda? U stoljeće odgoja batinom? To nam nije donijelo ništa dobro. Djeca su tada učila neku pjesmu napamet samo da bi izbjegla kaznu. Poezija ih uopće nije zanimala. Ne trebaju nam ljudi koji imaju peticu iz matematike, ali ih matematika uopće ne zanima. Moramo vratiti strastvenost u život. I u škole. Grubo rečeno, škola može pogrešno napraviti što god hoće, samo ne smije pogriješiti u jednom: ne smije djeci uništiti predanost i strastvenost.

Tekst: Gordana Kolanović

Izvor:harfa.hr

Foto:www.gerald-huether.de

Profimedia