Zašto djeca lažu i što bi roditelji trebali učiniti

Testiranje ponašanja

Djeca koja nemaju samopouzdanja mogu govoriti grandiozne, laži kako bi se doimala zanimljivima, posebnima ili talentiranijima, odnosno kako bi izgledala bolje u očima drugih. Dr. Rouse se prisjeća kako je postupao s učenikom osmog razreda koji je izmišljao oko 80 posto vremena: 'Bile su to nevjerojatne priče koje uopće nisu bile u granicama vjerojatnog.' Na primjer, dječak bi rekao da je otišao na zabavu i da su mu svi počeli pjevati kad je ušao na vrata.

Skidaju fokus sa sebe

Djeca s anksioznošću ili depresijom mogu lagati o svojim simptomima kako bi skrenula pozornost s njih, napominje dr. Rouse. Ili bi mogli minimizirati svoje probleme, govoreći nešto poput 'ne, ne, sinoć sam dobro spavao', jer ne žele da se ljudi brinu za njih.

Govore prije nego razmisle

Carol Brady, doktorica znanosti, klinička psihologinja koja radi s puno djece s ADHD-om, kaže da oni mogu lagati zbog impulzivnosti. 'Jedno od obilježja impulzivnog tipa ADHD-a je što pričaju prije nego što razmisle', kaže ona 'pa ćete mnogo puta od njih dobiti laži'.

Djeca mogu stvarno vjerovati da su nešto učinili i reći ono što će zvučati kao laž, dodaje dr. Brady. 'Ponekad će jednostavno zaboraviti. Imam djecu koja kažu: 'Da vam iskreno kažem,  mislio sam da sam napravio domaću zadaću. Stvarno sam mislio da jesam. Nisam se sjetio da sam imao taj zadatak'. Kada se to dogodi, kaže ona, treba im pomoć da nadopune svoje pamćenje korištenjem tehnika kao što su kontrolne liste i planeri.

A tu su i bijele laži

Da stvari budu još složenije, u određenim situacijama, djeca bi mogla izgovoriti bijelu laž kako bi poštedjela nečije osjećaje. U ovom slučaju, bijele laži i kada se koristite, spadaju pod skupinu društvenih vještina.

Što roditelji mogu učiniti protiv laganja

I dr. Rouse i dr. Brady kažu da je važno razmisliti o funkciji laži. 'Kad radim evaluaciju, postoje pitanja na obrascima gdje roditelji mogu provjeriti laže li dijete', kaže dr. Rouse. 'Kakve su to laži, koje su okolnosti laži'. Kaže da bihevioralni tretmani ovise o funkciji laži i ozbiljnosti problema. 'Ne postoje čvrste i brze smjernice', kaže on. 'Različite razine donose različite posljedice'.

Razina 1

Kad je riječ o laganju kojim se traži pažnja, dr. Rouse kaže da je to najbolje ignorirati. Umjesto da im se grubo kaže 'to je laž', predlaže nježniji pristup.

To je osobito važno ako laganje dolazi zbog niskog samopoštovanja. Dakle, ako dijete kaže: 'Danas sam zabio 10 golova na nogometu, svi su me slavili, nosili na ramenima i bilo je nevjerojatno', a vi znate da to nije istina, nećete ga ispitivati, već nježno upitati je li to doista tako izgledalo. Ove vrste laži niske razine zapravo nikome ne škode, ali nisu dobro ponašanje i ne ih treba ignorirati već preusmjeriti na ono što znate da je više vjerovatno.

Razina 2

Ako to ne uspije, kaže dr. Rouse, roditelji mogu biti otvoreniji i blago opomenuti dijete. Kad dijete ispriča jednu od ovakvih nestvarnih priča, roditelj može nježno reći: 'Hej, ovo zvuči kao dobra priča, ali pokušaj ponovno i reci mi što se stvarno dogodilo?' Na taj način se djetetu ukazuje na neodovarajuće ponašanje i potiče da pokuša ponovno.

Razina 3

Ako je riječ o nečemu ozbiljnijem, kada starija djeca lažu gdje su bila ili jesu li napisali zadaću, roditelji mogu razmisliti o kazni. Djeci bi trebalo biti jasno da će ovakva laž imati posljedice i da kazna ne dolazi iz vedra neba. Kao i sve posljedice, dr. Rouse preporučuje da to bude neka laša kazna kako bi se djetetu dala prilika da popravi ponašanje. Na primjer možete zabraniti korištranje interneta na neko vrijeme ili dati zadatak da obavi neki koristan posao.

Ako je dijete reklo da nije imalo zadaću cijeli tjedan, a onda roditelj sazna da je zadaća bila svaki dan, mora postojati kazna za laganje, a uz to mora sjesti i obaviti sav neobavljeni posao. Ako je udario drugo dijete i lagao o tome, postoji kazna za laganje, ali i za udaranje. U ovom slučaju, kaže dr. Rouse, zatražite da napiše pismo isprike tom djetetu.

Pomozite svojoj djeci da izbjegnu laganje

Neka znaju da istina smanjuje kaznu. Na primjer, ako su tinejdžeri pili na zabavi, moraju znati da pijenje ima svoje posljedice. 'Teško je uspostaviti ravnotežu između otvorenog dijaloga, ali i postavljanja odgovarajućih granica kada je to potrebno', kaže dr. Rouse.

U ovoj situaciji, u kojoj bi bilo djeci bilo lakše lagati, ali ipak priznaju čin, roditelji mogu smanjiti kaznu i pohvaliti dijete što govori istinu.

Dr. Rouse upozorava da djeca i tinejdžeri moraju znati da se o kazni ne može pregovarati. Ponekad će klinac reći: 'Ali rekao sam ti istinu', pokušat će manipulirati, govoreći: 'Ovo me samo uči da više nikad ne kažem istinu'. Roditelji u tom trenutku ne smiju popustiti.

Koristite provjere istinitosti

Recimo da je učiteljica rekla roditeljima da dijete nije napravilo zadaću. Dr. Brady predlaže da djetetu daju priliku da kaže istinu. Ako to ne učini, roditelji mogu reći: 'Otići ću i dajem ti 10 minuta, a onda ću se vratiti i ponovno te pitati. Ako se predomisliš i želiš mi dati drugačiji odgovor, smatraj to samo provjerom istinitosti i ništa se neće dogoditi'.

Na ovaj način, ukoliko dijete daje neobičan odgovor jer se boji posljedica ili ne želi razočarati roditelja, ima priliku stvarno razmisliti o tome želi li lagati ili priznati, bez da bude kažnjeno.

Dr. Brady napominje da ova tehnika nije za dijete koje kronično laže.

Koristite metodu načela

Roditelji također mogu pomoći djeci da govore istinu podsjećajući ih da od njih ne očekuju savršenstvo.  Roditelji mogu reći: 'Pitat ću te nešto i možda ćeš mi reći nešto što zapravo ne želim čuti. Ali zapamti, volim te bez obzira na sve, ljudi ponekad griješe. Zato želim da razmisliš o tome i da mi daš iskren odgovor'. Prilika da razmisle, može ih navesti da kažu istinu.

Djeci s ADHD-om dajte više vremena za razmišljanje

Dr. Brady kaže da djeci s ADHD-om, koja su sklona davanju impulzivnih odgovora, treba malo više vremena da razmisle prije nego što odgovre. Impulzivnost može biti problem i kod kuće i u školi, kada učiteljica pita je li dijete završilo zadatak, a dijete odgovori potvrdno a da nije ni pogledalo svoj papir. Tada ga treba upozoriti da uspori i provjeri svoj rad.

Što roditelji ne bi trebali raditi

Ukoliko znate istinu, nemojte dijete pitati što se dogodilo, jer mi ga mogli potaknuti da laže.

Umjesto da pitate dijete je li napisalo zadaću, možete reći: 'Ako nisi napisao zadaću, molim te sad sjedni i napiši ju'.

Ne nazivajte dijete lažljivcem

Velika je pogreška nazvati dijete lažljivcem, tvrdi dr. Brady. Rana koju stvara vrijeđanje, veća je od suočavanja s laži. Kada će trebati nešto reći, dijete će pomisliti: 'Mama mi neće vjerovati'. Zbog toga će se osjeti loše te mu laganje može postati obrazac ponašanja.