'VRATI MU ISTOM MJEROM'!: Ova roditeljima često omiljena rečenica nepopularna je među stručnjacima. Doznajte zašto

Prije više godina, susrela sam se sa situacijom gdje se mirna i povučena četverogodišnja djevojčica preko noći pretvorila u naizgled agresivnu djevojčicu koja udara sve prijatelje u skupini. Primijećeno ponašanje kod djevojčice sam iskomunicirala s majkom, koja mi je odgovorila onom slavnom rečenicom: "Da, i nju drugi tuku, pa sam joj rekla da vrati!". Da se razumijemo, svi koji imate takvo uvjerenje, to je uvjerenje koje nosite sa sobom iz određenog razloga. Možda ste i sami kao mali bili u nemogućnosti izboriti se za sebe pa ste odlučili odgojiti dijete u smjeru da vrati udarac. Možda se nikad niste susreli s time, ali se sada osjećate nemoćno i želite pomoći djetetu onako kako mislite da je ispravno. Često uz to uvjerenje ide i ono: "A gdje je teta (kolokvijalno)/učiteljica bila, što ona ne gleda?". Vrlo rijetko roditelji sugeriraju djetetu da se obrati odrasloj osobi u tom trenutku. Možda zato što ne znaju kakve mi odlične resurse imamo za rješavanje takvih situacija.

Dakle, što onda u slučaju sukoba? To su zaista izazovne situacije za roditelje, a potom i stručnjake uključene u odgoj i obrazovanje vašeg djeteta. Postoje određene metode osviještavanja i uvažavanja drugih oko sebe, no potrebno ih je prilagoditi djetetovom temperamentu i razvojnim kompetencijama. Postoje i polemike oko toga trebaju li se odrasli uključivati u sukobe među djecom ili ne. Tako imamo struju onih roditelja koji po parkovima doslovno verbalno napadaju drugo dijete jer nije dalo njihovom djetetu ljuljačku (nažalost, svjedočila sam tome). I postoji druga struja roditelja koja smatra kako djeca sama trebaju riješiti "svoje stvari" i odrasli se ne trebaju petljati. To bi bilo istina kad bismo bili sigurni da smo djetetu omogućili sve resurse i alate za takvo "rješavanje".

Kada dođe do sukoba, bilo da je vaše dijete to koje je prvo započelo ili je ono koje je u vašim očima "žrtva", radi se i razgovara s oba djeteta. Učimo djecu da se kvalitetno izraze. Krenut ću od rane jasličke dobi. Djeca u toj dobi često grizu. Dragi roditelji djece koja to rade, iskazujem vam veliku podršku i razumijevanje i nadam se da je imate i u neposrednoj okolini. Dakle, vaše dijete je jasličke dobi i grize drugu djecu. To su užasno neugodna situacija za roditelje. Dijete to radi jer se u tom trenutku jedino tako zna izraziti. To nije iskaz agresije, tuge ili ljutnje. Može biti, ali može biti i iskaz velike radosti. Neka djeca koja još nisu progovorila, a silno se žele izraziti, grizu. Mi odrasli smo tu da im olakšamo. Tu je sad već prvi primjer kako ne reagirati. Nemojte dijete kažnjavati, stavljati u "time out" ili kako god to već nazivate. Nemojte vikati, a posebno nemojte ugristi da vidi kako je to (da, ima i toga). Vaše dijete se samo ne zna izraziti, ne može, a ima potrebu. Takvom djetetu treba okruženje puno topline i razumijevanja i mora znati da je voljeno i prihvaćeno. Na ovom primjeru je očito i uvijek bi trebalo biti tako - ne sagledava se ponašanje nego uzrok tom ponašanju. Tako je i s djecom starije dobi.

Učiti dijete regulirati sukob, odnosno ne ulaziti u sukobe lakše je što je dijete starije i što su verbalne kompetencije izraženije, kao i socioemocionalne. To ne znači da se ne može raditi i s mlađom dobi. Opisat ću vam primjerom sukoba oko igračke. Ako reagirate burno na dijete koje ne da/otima igračku, možete primijetiti kako se razina unutarnje ljutnje kod djeteta povećava i dijete može zaista postati agresivno, frustrirano, nezadovoljno samo sobom i okolinom. Ono u toj situaciji ne dobiva razumijevanje niti prihvaćanje. Ako stanete na stranu drugog djeteta, drugo dijete se nikad ne nauči samo izboriti za sebe. Radi lakšeg opisa imenovat ćemo djecu Anica (dijete koje uzima ili ne da igračku) i Marica (dijete koje se osjeća nemoćno). Dakle, na Anicu ne vičete i ne tjerate je da silom dijeli jer tako ništa ne uči. Uči da ste na strani Marice i razvija osjećaje manje vrijednosti. Marici ne popuštate i ne potkrjepljujete njezinu nemoć jer će se uvijek oslanjati na druge. Ovisno o dobi, Anica, Marica i vi smirite sukob tako da zajedno sjednete i slobodno i mirno svatko iskaže svoje želje, osjećaje i potrebe. Tada se pokuša postići dogovor. Radeći na taj način sa svojom djecom, stvarate temelje za samoregulaciju emocija, za kompetenciju pregovaranja, dogovaranja, uvažavanja i poštivanja drugih, a ujedno i najvažnije - učite dijete kako će poštivati samo sebe! Metoda o kojoj pišem je provjerena, djeca je vrlo dobro prihvaćaju i zaista funkcionira. U početku se uključujete više i češće, a kasnije djeca sama rješavaju sukob resursima i alatima koje ste im omogućili. Bez ovoga, kad im samo kažete :"Dogovorite se sami!", a ne znaju kako, ponovit će se situacija sukoba.

Sukobi se događaju i događat će se. Oni su normalna pojava, posebice ako se nađu dva karakterno različita djeteta, koja su k tome i različitog temperamenta. Normalna su pojava i među odraslima. Možete primijetiti i među odraslima ljude koji kada dođe do sukoba viču na druge, one koji se povlače, slučajeve gdje oboje viču.... Takav obrazac ponašanja se očituje u odrasloj dobi jer te ljude dok su bili djeca nitko nije naučio kako riješiti sukob, a dok to kao odrasli ne osvijeste i počnu raditi na tome- neće ni znati. Rješavanje sukoba je složen proces koji podrazumijeva jako puno rada. Ono što vam želim naglasiti je da se kreće od najranije dobi. Bilo da ste roditelj čije dijete je sklonije "prvo početi" ili roditelj djeteta koje to podnosi iskazujem vam veliku podršku. Nije lako biti ni s jedne strane. Nemojte prepuštati slučaju. Radite na tome sa svojim djetetom i ne koristite instant rješenja, ona nikome ne služe.

Tekst: Daria Antonović, odgajateljica, NLP practitioner i life coach