Kada u životu jednoga 8-godišnjaka nešto pođe po zlu (sruši mu se se Lego kreacija jer je izgubio živce), on uvijek okrivljuje nekog drugog... čak i kada je očito da je on kriv. Kako mu pomoći da to uvidi i preuzme odgovornost?
'Okrivljavanje drugih' za svoju nevolju posve je normalna ljudska reakcija. Kako starimo, većina nas stječe sposobnost suzdržavanja od ovih gotovo automatskih reakcija, ali neki prolaze kroz život okrivljujući druge i ljutito reagirajući na zamišljene uvrede. O čemu se tu radi i kako možemo pomoći svojoj djeci (i sebi!) da to prevaziđemo?
Svi sisavci, kada su u nevolji, krenu u borbu, bježe ili se ukoče. Dakle, kada se kockice vašeg djeteta sruše, to mu se može učiniti kao nevolja. Upao je u nevolju i krenuo je u 'borbu' te želi napasti. Nadajmo se, da će s osam godina, prestati rušiti kockice, ali će doći neka druga nevolja u kojoj će se opet izvikati, okrivljujući onoga tko mu je najbliži. Možda ste za sve krivi vi jer ste mu nešto rekli, odvratili mu pažnju, nećete kupiti kvalitetnije kockice ili mu je pas kockice srušio repom!
Duboko u sebi, on zna da je 'krivnja' njegova, i to ne može prihvatiti. Dakle, napada jer ne može podnijeti vlastiti osjećaj ljutnje prema sebi. Kako bi se od tih osjećaja obranio, ljuti se. To je trenutni, automatski odgovor. Dobar napad je najbolja obrana.
Lako je uvidjeti vlastitu sklonost da se ljutimo kada osjećamo strah, razočaranje ili tugu:
Umalo ste prošli na crveno pa vičete na djecu jer vam odvlače pažnju. Dobijete kaznu za parkiranje i okrivite partnera jer je predugo bio u trgovini.
Netko koga volite umire, a vi se ljutite na liječnika. Okrivljavanje drugih kad smo uzrujani ne razlikuje se od djetetova okrivljavanja druge osobe kada mu se sruše kockice. Kad se smirimo, vidimo da nismo dobro postupili. Kako pomoći djetetu da to nauči?
1. Ostanite mirni. Vaš miran stav govori da nema opasnosti i da ne mora biti u 'borbenom' stavu.
2. Suosjećajte. Ako mu kažete da razumijete njegov bijes, osjećat će se manje samim i nezaštićenim. Zanemarite njegovu ljutnju i recite: 'Oh, ne... nakon tolikog truda se sve raspalo. Tako mi je žao!'
3. Ne uzvraćajte napad. Vaše dijete 'napada' kako bi izbjeglo vlastitu bol. Kad kaže 'Ti si kriva ili kriv!', možete odgovoriti 'Uzrujan si... razumijem'. Ako napada još nekoga osim vas, možete reći 'Trenutno su ti svi drugi krivi, zar ne? Jako mi je žao što su ti se kockice srušile... vidim da si razočaran... Možeš biti ljut koliko hoćeš, ali nemoj vikati na brata'.
4. Preuzimanje odgovornosti. U ovoj situaciji vaš je cilj pomoći djetetu da preuzme svoj dio odgovornosti za sve što mu se dogodi u životu, umjesto da okrivljuje nekoga drugoga. Kada 'okrivljuje' govoreći 'Sve si ti kriv!', možete odgovoriti 'Voljela bih da ti nisam bila blizu dok si pokušavao složiti kocke... Tako mi je žao što ti se sve srušilo'.
5. Naučite ga da se ispriča. Kasnije, kada se smiri, možete mu reći: 'Bio si jako uznemiren, znam... Kad si rekao bratu da je za sve on kriv, povrijedio si njegove osjećaje... Probaj nekako izgladiti stvari s bratom'.
6. Stvorite okruženje u kojem nema okrivljavanja. Kada djeca odrastaju u kućanstvu u kojem je okrivljavanje način komunikacije, djeca su u obrambenom stavu i postaju sklonija okrivljavanju drugih nego preuzimanju odgovornosti. Obitelji koje se usredotočuju na rješenja umjesto na krivnju, odgajaju djecu koja su sposobnija preuzeti odgovornost jer priznanje pogreške ne znači da su 'loši'. Svakoga puta kad nekome počnete pripisivati krivnju, upitajte se: 'Što mogu učiniti da to riješim?'
.png)
.png)
Tata ljubi petogodišnjeg sina u usta: Optužili ga da će mu prenijeti bakterije i karijes
Majčino mlijeko boje jagode: Mama pokazala što stoji iza ovog fenomena
4 tipa roditelja i stilova odgoja, a jedan je najgori
Kate Middleton tradicionalno fotografirala princa Louisa za šesti rođendan
Princ Louis uči uz metodu iz 1980-ih: Poboljšava emocionalnu inteligenciju kod djece, ali i odraslih