Slučaj Mirele Čavajde digao je hrvatsku javnost na noge, a dovodi u pitanje pravo žene na odluku o nastavku trudnoće ako je dijagnoza mogući smrtni ishod bebe i niska kvaliteta života (drugim riječima, život biljke), u slučaju da dijete preživi trudnoću i porod. No to nije jedino pitanje koje se ovdje provlači. Naime, liječnici prvo postavljaju dijagnozu, potom se pozivaju na priziv savjesti, bez obzira na loše prognoze, uz pretpostavku da možda dijagnoza nije dobro postavljena i da nitko ne zna što će biti sve dok se beba ne rodi.
Mirela Čavajda je ipak u najtežoj situaciji, a majke koje su prošle iste scenarije unatrag čak i trideset godina tvrde da se u našem zdravstvenom sustavu nije ništa promijenilo niti pravno niti u stavovima liječnika kad je na stolu ova tematika.
‘Moje prvo pitanje bilo je boli li ga nešto, pati li se on jadničak tu unutra, u meni’, ispričala je Mirela Čavajda, koja je tešku dijagnozu doznala od svoje ginekologinje 21. travnja, za Jutarnji list. Za sve ovo, potrebna je iznimna hrabrost, a odluka najteže pada upravo majci jer ona je i emotivno povezana sa svojom bebom od trenutka začeća.
No iako se liječnici ograđuju prizivom savjesti, tvrdeći da Mirela ima zakonsko pravo prekinuti trudnoću ako je dijagnoza toliko loša da su male šanse da beba doživi porod te da je kvaliteta njezina daljnjeg života upitna, o svemu odlučuje drugostupanjsko povjerenstvo.
No ono što Mirela prolazi kada joj liječnik izgovori rečenicu 'Biste li vi ubili dijete s tumorom koje ima dvije godine?', kao što navodi Index. hr, duboka je bol i nepotrebno prebacivanje krivnje, bez osjećaja empatije za njezino trenutno psihičko, ali i tjelesno stanje.
Što se događa s trudnicom koju pošalju da iznese takvu trudnoću do kraja i da, ako beba umre u njoj, ima spontani pobačaj? Mnoge su majke to proživjele i, prema njihovim riječima, ne bi to poželjele nikome. Jer, nije to samo fizička trauma, radi se o dubokoj emotivnoj traumi koja se nikad do kraja ne može izliječiti.
Kada liječnici odbiju prekinuti trudnoću, za koju znaju da može savršiti smrću bebe u majčinoj utrobi trudnicu pošalju kući da čeka trenutak kada će tijelo samo odbaciti umrlu bebu. Majka tada živi iz dana u dan iščekujući spontani pobačaj, koji je bolan kao i pravi porod, samo s nesretnim ishodom. Prolazi pucanje vodenjaka, trudove, izlazak bebe, ali koja nije živa. Žena može dobiti sepsu, može iskrvariti, a na kraju, primaju je u bolnicu na kiretažu. I znate što? Kiretaža se radi na živo, bez anestezije, pod užasnim bolovima (tako je u Hrvatskoj, u većini bolnica, a o tome svjedoče mnoge žene). Svaka žena koja je prošla ovo iskustvo, dobro razumije majku Mirelu Čavajdu.
Iz tuđih cipela lako se prizivati na savjest. Perspektiva Mirele Čavajde i žena koje su prošle ova tragična iskustva posve je drugačija.
No kako rekosmo, javnost je podijeljena i svatko ima svoj ugao gledanja. Komentari po društvenim mrežama ponekad su pokazatelj društva u kojem živimo i stvari koje treba mijenjati. Od žena, koje duboko suosjećaju s Mirelom, do komentara koji smatraju da nitko nema pravo oduzeti život. No istina je samo jedna, i to kod osobe koja nosi te teške i bolne cipele.
.png)
.png)
Chrissy Teigen kritiziraju jer joj kći drži noge na kuhinjskom pultu dok kuhaju
Kako darovita djeca zamišljaju bolji svijet? Birali bi učitelje, predmete, a tehnologija im je pomagač, ne gospodar
Maja Šuput pokazala novu Bloomovu frizuru: 'Baš si ga skratila, sad je pravi dečkić'
Dragi odrasli...: Pisma djece iz Hrvatske za bolji svijet, ovo su njihove poruke
Uranjeno božićno ukrašavanje usrećuje, znanstveno je dokazano