JE LI MIŠLJENJE DA SU JEDINCI RAZMAŽENI SAMO STEREOTIP? I što su pokazale studije?

Roditelji jednog djeteta ponekad mogu čuti kritike na odluku o tome da imaju samo jedno djeteta jer to kod mališana može izazvati 'sindrom jedinca'. Hoće li imati više od jednog djeteta ili ne, u potpunosti ovisi o samo o njima. I takvi su roditelji ali i njihovo dijete često izloženi široko rasprostranjenoj predrasudi da jedino dijete, bez braće i sestara, mora biti sebično i samoživo, najčešće nema razvijenu empatiju i da je na putu da postane razmaženo derište.

Provedeno je više studija na obiteljima s djecom jedincima u Kini i na Zapadu, kako bi se bolje razumio razvoj djeteta sa i bez braće i sestara. Većina ovih studija navodi da u usporedbi s odraslima, koji su odrasli s braćom i sestrama, oni koji su odrasli kao jedinci pokazuju razlike u svom društvenom ponašanju.

Međutim, moramo razumjeti da osobnost i ponašanje jedinaca i djece s braćom i sestrama ne ovise samo o prisutnosti ili odsutnosti braće i sestara. Više čimbenika utječe na djetetovu osobnost.

Iako su studije objasnile društvene razlike između jedinaca i djece s braćom i sestrama, stereotip da su jedinci sebični, usamljeni ili neprilagođeni nije dokazan.

Kako opisuju 'sindrom jedinca'?

1. Manje društveni

Imati brata ili sestru otvara mogućnost dijeljenja. No to ne znači da jedinci ne dijele. Budući da nemaju braću i sestre s kojima će dijeliti život tijekom godina odrastanja, takva bi djeca mogla postati samodostatna i manje društvena. Iako možda neće biti asocijalni, mogli bi imati uži krug prijatelja.

 2. Slabija interakcija s rodbinom

Braća i sestre obično nadžive roditelje i prisutni su jedni za druge tijekom cijelog života. To ih čini najdužim rođacima i bliskom obitelji s kojima mogu komunicirati. U usporedbi s osobama s braćom i sestrama, postoji šansa da jedinci neće imati tu vezu i imaju tendenciju provoditi manje vremena s rođacima ili u interakciji s njima.

3. Ambicioznost

Jedinci bi mogli biti ambiciozniji, ponekad čak i više od prvorođenca s braćom i sestrama. To se pripisuje činjenici da dobivaju potpunu pažnju svojih roditelja, koji će češće primijetiti i pohvaliti njihova postignuća, što im je od velike koristiti.

4. Samopouzdan i prilagođen

Jedinci imaju tendenciju samoprilagođavanja kada su u pitanju emocije, a nepodijeljena naklonost njihovih roditelja čini ih emocionalno stabilnima. Međutim, ove karakteristike se mogu promijeniti tijekom odrastanja.

5. Neovisnost

Djeca bez braće i sestara mogu biti neovisnija i imati više samopouzdanja od djece s braćom i sestrama. To proizlazi iz vremena provedenog samih sa sobom u godinama odrastanja.

6. Viši IQ

Jedinci mogu imati veći IQ od djece s braćom i sestrama. Možda zato što su više vremena provodili učeći i sudjelujući u izvannastavnim aktivnostima nego u druženju.

7. Poteškoće u upravljanju sukobom

Studija iz 2002. godine navodi da je manje vjerojatno da će se jedinci sviđati kolegama iz razreda i da imaju veće šanse biti zlostavljana u skupini vršnjaka. Ovo ukazuje na to kako odnos s braćom i sestrama može pomoći u boljem upravljanju sukobom.

8. Manje ugodna osobnost

Premda su jedinci kreativni i inteligentni, često nisu na top-listi najomiljenijih među vršnjacima.
Studija iz 2011. provedena u Kini navodi da su ljudi odrasli u obiteljima u kojima su bili jedino dijete bili narcisoidniji od onih s braćom i sestrama.

Biti jedino dijete ne čini osobu nužno sebičnom i razmaženom. Uobičajeno je vidjeti malu djecu i djecu predškolske dobi koja ne vole dijeliti stvari s drugom djecom, ali to ne znači da pate od 'sindroma jedinca'. Također, puno je jedinaca punih ljubavi i suosjećanja. Isto tako, ako dijete odrasta s braćom i sestrama ne mora razviti velikodušnost i empatiju. Ipak, to je pitanje  dobrog primjera u obitelji, odgoja, ali i osobnosti.